Miljenko Stojić, Prijatelji (izabrane pjesme), Naklada Jurčić, Zagreb, 2000.
Piše: Ivan Božičević
Iako je još uvijek gotovo novak na pjesničkoj pozornici, prvu zbirku tiskao je 1994., Miljenko Stojić (rođen 1960.) odlučio je književnoj javnosti podastrijeti izbor iz svoga stihotvorstva te tako napraviti svojevrsnu retrospektivu, inventuru svoga pjesnikovanja. Knjiga »Prijatelji« donosi presjek iz njegove poetske produkcije objelodanjene u trima zbirkama kojoj su (produkciji) pridodani i novi još neukoričeni sastavci. Stojić, valja primijetiti, nije autor izbora. Tu je zadaću povjerio iskusnijim i viđenijim kolegama i suzavičajnicima Krešimiru Šegi i Zdravku Kordiću. Potonji je »Prijatelje« popratio i pogovorom. Stojić je profesijom i vokacijom crkveno lice, duhovni pastir franjevačkoga reda. Čitatelj tu činjenicu valja imati na umu kada pristupa njegovim pjesničkim prilozima.
Držeći se etičkih i vrijednosnih načela i orijentira što ih je otkrio u kršćanskoj i franjevačkoj duhovnoj i civilizacijskoj baštini Stojić svoje stihovano izricanje nastoji protkati, impregnirati plemenitim čuvstvima i ugođajima, filantropskim mislima i naputcima, humanističkim vizijama i porukama. On se tih načela drži i kada dira u »svoje rane«, odbacuje »život smiren i zadovoljan«, ne pristaje na ravnodušnost i konformizam jer kao duhovni pastir želi biti djelatan, poduzetan, učinkovit. Iritira ga statičnost i malodušnost, ne pristaje na »besciljnost čekanja« jer sebe vidi kao misionara, promicatelja dobrote, čovječnosti, altruizma, suosjećajnosti. On to želi ostvarivati bez velikih gesta i činova. Odmjereno i nenapadno »toplom riječju« nastoji »prodirati« u život i svijet, biti u službi, funkciji drugoga / drugih. I kada nadođu »grki sati« u »okrilju besanih noći«, kada se življenje pretvori u niz »sumornih izgriženih dana« Stojić ne kani pasti u apatiju, besmisao već se utječe aktivizmu, perspektivizmu, iluzijama i idealima. On se okreće drugima, »otvara« vrata i prozore govoreći: »neka uđe svjetlost, neka uđu glasovi«. Svojom otvorenošću on priziva druge, znane i neznane posjetitelje i prijatelje jer mu je do prijateljstva jako stalo. U zajednici s drugima on se ćuti vjerodostojno i autentično. Tada može i uživati u »jednostavnosti, iskrenosti i toplini« životnih stvari i pojava, doživljaja i spoznaja.
»Ne biti sam«, bitno je geslo njegove senzibilnosti i duhovnosti. Lozinka je to koja ima svoje ishodište, dakako, u kršćansko-franjevačkoj svjetonazornosti i »filozofiji«. Stojić u stihotvorstvu i »pjevanju« preferira ispovjednost, razgovijetnost, komunikativnost. Nema u njegovu rukopisu zamašne imaginativnosti, kompleksne maštovitosti, nepredvidljive oniričnosti, bujne slikovitosti i metaforičnosti. Autor nastoji biti posve jednostavan, prohodan i pristupačan u izričaju. On piše stihove, koji ponekad imaju narativno-proznu impostaciju, da bi se približio drugome / drugima, da bi proširio krug svojih potencijalnih sumišljenika i suosjećajnika. U pjesmi »Ispovijed« reći će: »zamišljam onoga koji će ovo čitati/ kojemu ću postati prijatelj,/ a da ga nikada uspjeti upoznati ne ću«. Stojić ne ugađa, ne udvara se mogućim prijateljima nego samo priželjkuje da i oni u prijateljstvo unesu, bez zadrške, duševnost, iskrenost, dobrotu, solidarnost. Svoje će prijateljstvo iskazati ako budu poput njega bili spremni »stati na prag svoga doma/ i svakom putniku namjerniku/ pružiti komad kruha i nešto soli.« (»Upit«).
Stojićevi pjesmotvori nastali su, jednim dijelom, u godinama što ih je obilježio rat. Zato su mjestimice prošarani njegovim signalima i refleksima. U pjesnikovu vidokrugu pojavljuju se ratnici, branitelji što komuniciraju s Bogom »molitvom iz rova«. To su mladići koji u »tren odrastoše« te su »spremni na sve što ima doći«. Oni prkose pogibelji dok »pada/ olovna/ smrtonosna/ kiša«. U Stojićevu evociranju i projiciranju ratnih slika i ugođaja, dojmova i doživljaja nema patosa, egzaltacije, grča. On nastoji biti smiren i staložen i kada mu pred očima titraju »crni oglasi o smrti/ palih hrvatskih vojnika«. Utječe se molitvi u nadi da umiranje »ne će biti uzaludno«. On se ne prepušta rezignaciji ni beznađu »kad domovina plače« već pomišlja »nekamo poći«. Smjera biti djelatan, kani pokrenuti neku akciju, utješiti one čije sinove i kćeri smrtonosna »kosa tmurna« nemilosrdno kosi (»Početak dana«, »Kad domovina plače«, »Molitva iz rova«).
Stojić i u ratu i u miru kao pravi vjernik i Božji sluga zagovara izdržljivost, strpljivost, vitalnost, odbacuje defetizam, rezignaciju, nihilizam. Ne podupire ni samotnjaštvo, izolaciju. Njega, rečeno je, nadahnjuje i vodi duh i »dah zajedništva«. U zajednici s drugim / drugima pojedinac ostvaruje bit, prepoznaje smisao, gradi identitet. A smisao je u – darivanju. Kroz zajedništvo dolazi se do spoznaje koja veli da svi »istim životom dišu/ i sebe jedni drugima/ daruju stalno.«, poučava pjesnik čitatelja usmjerujući ga prema duhu i »dahu« zajedništva. Promičući i afirmirajući zajedništvo i prijateljstvo autor će ispisati »Pjesmu blizini«, kojom će nasloviti svoju drugu zbirku. I u tom će sastavku njegov izričaj biti jednostavan, komunikativan, semantički i konotacijski jednosmjeran. Pjesmu pohvalnicu zaključit će dosta stereotipnom, neinventivnom poantom: »Mi smo zraka svjetla u zoru/ upućena u lijep sunčan dan.«
Stojić, posve je razumljivo i prepoznatljivo, i Isusa doživljuje kao prijatelja. S njim je komunicirao na ulicama Jeruzalema. Slijedio je njegove stope, osjećao bat njegovih koraka, pohodio je mjesta na kojima je Spasitelj »oduševljavao narod, zaprepašćivao/ poglavare«. Isus mu je blizak u »svome strahu/ privlačiv u svome otporu/ očaravajući u svojoj dosljednosti.« (»Ulicama Jeruzalema«). Kamogod dođe, gdjegod se zatekne pjesnik odmah pomišlja na bliskost, suglasje, zajedništvo. Stalno se ufa da za njega negdje postoji neka »oaza« u kojoj ga iščekuje prijateljstvo. To prijateljstvo mogu inicirati ljudi, stvari, priroda. U Dubrovniku će, primjerice, komunicirati s morem koje »ima izgled mladosti« i bistro je »kao sloboda«. Ne će fokusirati njegovu zlu narav, rušilačku energiju nego će aktualizirati njegovu »dobrodošlicu« i »prijateljski stisak ruke« (»Uvjerenje«).
Stojić običava artikulirati i svoje »buntovništvo«. On cijeni »buntovnika u sebi« kada se udaljuje od konvencionalnih oblika osjećanja i mišljenja, utječe se nemiru, znatiželji, pustolovini. Iskoračivanje iz standardnih okvira gledanja, osjećanja i mišljenja izvodi ga na »zabranjene livade«, približuje mu »tajnu čovjekova bivanja« (»Balada o brodu«). Pjesnik sebe vidi i kao svjetskoga putnika i hodočasnika. Otkrića i spoznaje, doživljaje i dojmove što ih je skupio hodeći svijetom pohranio je u memoriji »kao u staklenoj/ škrinji« u kojoj se čuvaju dragocjenosti. Tako ih nastoji konzervirati, sačuvati od trošenja, produljiti im svježinu, vijek trajanja iako je svjestan da su i dragocjenosti podložne trošenju, starenju i iščezavanju. Stojić i domoljubna čuvstva ubraja u dragocjenosti kojima stalno treba održavati svježinu, duljiti rok uporabe. No kada zapjeva na žici domoljublja njegov je izraz tradicionalan, prepoznatljiv, shematiziran. »Pjesma za Hrvatsku«, primjerice, u zaključnim stihovima zvuči ovako: »Danas s poštovanjem izgovaram tvoje ime/ slušam vijesti, bojim se, drhtim/ i molim da mi oprostiš./ Ti i ja pjesma smo/ što se jedna drugoj pjeva./ Naši putovi kao rijeke/ teku, samo teku.«
Stojić, nepokolebljivo odan zasadama kršćanstva, običava iskazivati, deklarativno, svoju vjerničku čvrstinu i snagu. Reći će: »mene ništa slomiti ne može«. Jak je i nepokolebljiv sve dok na njemu »nježna ruka Božja počiva« (»Bijele kule«). Siguran je kao zaprisegnuti vjernik da će ga jednoga dana anđeli »prema nebu/ ponijeti«. Kada pomišlja na putovanje u nebo on barata i domoljubnim aluzijama i asocijacijama. Pita se hoće li odozgo, s neba, moći prepoznati »svoju malu/ Hrvatsku« koja će mu biti u »srcu kao životvorni kucaj.« No dok je još na zemlji on želi promicati altruizam i filantropiju, kani služiti dobroti i ljepoti koja »nikada sama ostala nije.« Ne privlače ga nagrade ni počasti. Reći će: »ostavi gozbe i prva mjesta,/ nije to za te, previše je prazno«. Tangiraju ga stvari u kojima ima punoće i smisla, nježnosti i topline, krhkosti i vitalnosti. Zanima ga kako kročiti životom, koji »leži na dlanu kao pospan dragulj«, čisto, neporočno, uspravno (»Krhkost i snovi«).
I kada evocira, fokusira, opjevava bolničke, bolesničke ugođaje i ambijente pjesnik »propovijeda« ustrajnost, uspravnost, vjeru, perspektivizam. Kada je smrt na pragu on ne će klonuti, rezignirati, nihilizirati nego će reći: »nije vrijeme za/ plakanje« (»Nije vrijeme za plakanje«, »Korak«, »Odmori se, odmori se«). Krenut će u neku »akciju«, opservirati koju stvar, činjenicu, pojavu, impresiju, recimo kaplju vode na dlanu, da bi se s njome sjedinio, upio njezinu »plemenitu dušu«. Iako je verziran i za upijanje i za darivanje, primanje i davanje, on će za sebe svećenički, franjevački skromno i suzdržano reći da više prima no što daje.
U pjesmotvorstvu Miljenka Stojića nema naglih mijena i preobražaja, začudnih perturbacija i oscilacija. Sve je u njemu postupno, odmjereno, dosljedno. Svoje porive i nagnuća, preokupacije i opsesije, opservacije i projekcije autor je artikulirao izrazom kome je obilježje urednost, jednostavnost, preciznost, diskretnost. U pjesmama i knjigama koje će doći nakon »Prijatelja«, nakon retrospektive, koja je, ako želimo pravo suditi, ipak došla preuranjeno nakon svega pet-šest godina pjesnikovanja, bilo bi poželjno da poradi na širenju svoga senzibilno-spoznajnoga vidokruga i spektra. Njegov dosadašnji stihotvorbeni repertoar je tematski, semantički, konotacijski, vizijski još uvijek dosta uzak, jednosmjeran, jednodimenzionalan.
Hrvatsko slovo, VII, 300, Zagreb, 19. siječnja 2001., str. 14.
