Miljenko Stojić, Sirovi blues, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001.
Piše: Željko Ivanković
Miljenko Stojić (r. 1960.) posljednjih se nekoliko godina potvrdio kao nemimoilazna pjesnička pojava na našim prostorima. Iz knjige u knjigu njegova poezija se identificira kao oduhovljenje malih stvari, kako to kaže pjesnik u svojoj pjesmi »Tvoja slika«, malih stvari svakodnevice kamo spadaju kava, smiješak, prijateljstvo i odlučnost. Ovdje na intelektualno-pjesničkom tasu posebno izdvajamo »odlučnost« budući da je ona ponajmanje vidljiva, tvarna, što hoće reći da pjesnik preferira, osim vidljivo materijalnoga kao što je obična kava i »propisanoga« ljudskoga smiješka i prijateljstva, i stav. Stav je ovdje – čvrstina, postojanost, odlučnost!
Iz te i takve pozicije pjesnikove i možemo čitati ciklus, jedini ovdje do kraja izveden strasno, angažirano, prepoznatljivo, fiksirano, odlučno – ciklus »Njezino ime«, gdje dominira domovinstvo, ako se tako može reći angažman za domovinske teme. Stojić je, međutim, u tim svojim temama, »pjevanju i mišljenju« dnevno-politički angažiran i kao pjesnik i kao čovjek i kao netko staleški određen, tj. kao duhovnik.
Nema opasnije i za pjesnika pogubnije stvari danas nego pisati domoljubno i ljubavno pjesništvo. Pogubnije, u smislu opasnije po samu bit pjesništva, po njezinu kvalitetu. Hoću, naime, reći da je u pjesništvu uvijek najvažnije samo pjesništvo, a da su tu, na području ljubavnoga i domoljubnoga pjesništva zamke i najveće, jer crta između pjesnički suverenoga i romantičarsko-patetičnoga tanja je od brida britvice. Miljenko Stojić tu nije prezao da se kreće i bridom, ali i jednom i drugom stranom britvice, što je moguće vlastiti izbor, ali ne uvijek i sama, bitna pjesnička vrijednost. Nije uvijek uspio odoljeti zamamnosti prvoga pjeva, gdje diskurs angažmana povuče na uštrb pjevanja.
Ipak pjesnička knjiga je baš u tom dijelu i ponajsnažnija, jer nema pjesništva bez pjesničkoga erosa, bez strasti, koju i kakvu čitamo u tom ciklusu. To je otprilike kao i ono Kristovo o životu uopće »jer nisi ni vruć ni hladan…«, a naš je pjesnik upravo tu najvrući. Uz malo pjesničke discipline nosivi ciklus knjige bi mogao biti još snažniji.
No, sve ovo nisu uvjetni stavovi, oni ne uvjetuju knjigu. Knjigu izdavaču preporučam za tisak, jer ona upotpunjuje sliku o Stojiću kao pjesniku, a njegovu ukupnu pjesništvu dodaje novu kvalitetu koja se zove – pjesničko zrenje.
www.miljenko.info, 15. ožujka 2001.
