Miljenko Stojić, Prijatelji (izabrane pjesme), Naklada Jurčić, Zagreb, 2000.

Piše: Željko Kocaj

Nekako se uvriježilo da se o franjevačkoj književnosti u BiH govori od Matije Divkovića do Grge Martića. No, svjedoci smo da franjevci i danas pišu. Možda više franjevci nemaju ekskluzivitet pismenosti, niti su oni više među rijetkima koji umiju pisati, te je zato i moguće da književnost koja nastaje pod rukom franjevaca danas nema onaj značaj kakav je imala nekad. Danas književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini možemo promatrati u istoj ravni sostalim ljudima od pera i mjeriti njezinu vrijednost jedino kvalitetom književnog djela koje nam nude, za razliku od ranijih vremena kad je franjevačka književnost imala i širi značaj.

Među onima koji se polako, ali sigurno izdvajaju svojom pjesničkom kvalitetom, nesumnjivo je i Miljenko Stojić.

Stihozbirka PRIJATELJI, izabrane pjesme ovoga pjesnika koje su izabrali Krešimir Šego i Zdravko Kordić, tiskana u »Nakladi Jurčić«, daje nam uvid u ono sto su Šego i Kordić izabrali kao ponajbolje iz Stojićevih ranijih stihozbirki (»Unatoč svemu«, »Pjesma blizini«, »Kaplja«). U ovom svojevrsnom ogledalu Stojićeva pjesničkoga djela otkrivamo jedan pjesnički svijet ustreptao pred tajnom života, smućen pred živom stvarnošću i ispunjen nesigurnom nadom u naše bolje sutra.

»Ponovo pišem pjesme,
diram u svoje rane,
ostavljam nekomu drugome
život smiren i zadovoljan…«

Ovako Stojić iskreno pjeva u pjesmi »Ispovijed« i kao da pjeva svoj credo. A njegov credo je prijateljstvo.

»...Znamo što je prijateljstvo i osjećaj
ima netko tko te umorna čeka.« (»Ne biti sam«) 

Stojić nesebično daje svoju dušu onima koje voli. Ta ljubav Stojićeva prema svojim dragima i prema čovjeku uopće izvire iz svake njegove pjesme, iz svake rečenice, stiha. Ljubav je to baštinjena i od onoga koji je znao »Istinu o praznim rukama«. Pjesnika to ipak ne čini nužno sretnim, jer nemir njegove duše ne daje mu puno prostora za sreću. Naime, on je zabrinut. Njegov »Početak dana« su: crna novinska slova/ crna kava / crni oglas o smrti / palih hrvatskih vojnika...

Ali Stojić nije duboko nesretan čovjek, ne smije to ni biti kao onaj koji osobito ljubi Boga i kojem je i formalno, kao fratar, posvetio čitav svoj život. Usud mu je podario srce puno pjesničke strepnje i dušu punu sumnje i radoznalosti. No, onaj koji ne sumnja, kakav je to čovjek, onaj koji nije radoznao, živi li uopće?

U stihovima Miljenka Stojića pronalazimo odraze društvenih refleksija i pjesnikova promišljanja o teškoj stvarnosti rata s početka devedesetih godina. Taj Stojićev, reklo bi se, domoljubni osjećaj javlja se kod pjesnika u vrijeme posvemašnje nesigurnosti i ugroženosti naroda kojemu pjesnik pripada. Ipak su ponajbolje Stojićeve pjesme one koje govore o njegovim unutarnjim previranjima, strahovima, prijateljstvu, nadanjima i obraćanju Bogu.

»Znam da je u meni / kao toplina moje duše«, pjeva Stojić, pa ipak se pita: »Čudno kako ne znam napisati pjesmu o Bogu« (»Upitnik«). Koliko god se to činilo iskrenim, Stojić upućuje svome prijatelju toplo pitanje:

»Bi li mi bio prijateljem, Isuse, ovih dana
da stanuješ u nekoj od ovih kuća,
bi li me ponudio kavom, kolačima
ili bi samo odmahnuo rukom? 

Zar ne, obojica znamo odgovor?« (»Ulicama Jeruzalema«)

Miljenko Stojić rođen je 1. lipnja 1960. godine u Dragićini, kod Međugorja. Svećenik je i član Hercegovačke franjevačke provincije. U Rimu je specijalizirao kršćansku i franjevačku duhovnost. Ravnatelj je informativnog centra »Mir« Međugorje, te utemeljitelj i ravnatelj Radiopostaje »Mir« Međugorje. Možda ovi fakti ne izgledaju tako važni, ali meni govore da je Stojić u zrelim godinama kad može dati našoj književnosti još puno plodova svojega pjesništva. Međugorje ga je također nesumnjivo odredilo, to stjecište duhovnih silnica svijeta i mjesto potrage milijuna ljudi za istinom o sebi, za mirom s Bogom i u Bogu, za milošću Gospinom. Stojić kao franjevac niti može, niti pokušava sakriti svoje svećeničko određenje, svoju religioznost i katoličku misao. No, to ga ne sprječava da piše o aktualnostima koje su rat, agresija, patnje i stradanja. Svejedno je ustreptao pred tajnama života, duše, nenadomjestive ljubavi. Tako u pjesmi »Kaplja« kaže: »Krhka je, kao i sva ljepota, / ne smiješ je preplašiti, / ostavi joj vrata otvorena.«

Franjevci su kroz povijest i Bosne Srebrne i Hercegovačke provincije uvijek važili za duhovne oce, ali i puno više od toga. Kao pisci, kao književnici i pjesnici dali su svoj obol književnosti Hrvata naših strana snažno i upečatljivo. Tu tradiciju nastavlja pjesnik i franjevac Miljenko Stojić.

Krijesnica, VIII, 20, Matica Hrvatska, Zenica, 2001., str. 57. – 58.; Željko Kocaj, Što je pisac htio reći, Matica hrvatska, Vitez, 2009., str. 52. – 55.