Miljenko Stojić, Jednom, Matica hrvatska, Čitluk – Šibenik, 2019.
Hrvatski književnik Miljenko Stojić u osebujnosti svoga poetskog nadahnuća, u prepoznatljivosti jezičnoga izričaja, u tematski zacrtanome poetičkom kodu daruje čitatelju novu zbirku pjesama neobična naslova – Jednom. Prilogom jednom, što je recentan izbor, Stojić multiplicira njegovo značenje i u vremenskom i u tematskom diskursu. Jednom evocira sjećanja na prošlost, na Badnji dan, kada su impresije jače, a zbilja jasnija. Čitajući Amihaja, javlja se misao o hrvatskom bojovniku, gladnom, bez dostojanstva, na koga je narod nedorečeno ponosan. Unatoč tomu Isus bdije: kraj uzglavlja mu Hrvat, prašnjav od puta, ali stamen. Ovom misaonošću, koja implicira njegovo domoljublje, autor zapravo, iako piše u prošlosti, percipira svoju ljudsku i pjesničku zaokupljenost stradalništvom hrvatskoga naroda i njegovim posljedicama u sadašnjem trenutku, kao i utjecajem na budućnost: Na Veliki petak,/ ljubili smo križ,/ u crkvi na brijegu./ Kamenoj./ Što ponijesmo kući?/ Ljubav, izdaju?/ Jednom,/ na Veliki petak (Poljubac).
Motivi i refleksije u percepciji naslova polazište su i krajnje odredište poetskoga rukopisa ove zbirke. Domoljublje je Stojićev patos odakle kreću emotivne i misaone silnice prema hrvatskome čovjeku i njegovoj domovini, sintetizirajući ih u duhovni arbitar svoga kršćanskog bića, svoga poetskog poslanja i svjesnosti svoje prolaznosti. Zato se pjesnik u prvome ciklusu Zavirih danas utječe pjesmi kao sigurnome zaklonu od prolaznosti: ja sam tek uporni pisac iz predgrađa (Pogled). Upornost je odraz pjesnikova napora da ide prema kraju, ustrajan u svome poslanju, utješen od vremenita straha i okrijepljen nadom svoga poslanja, ali nesiguran u suputnike: Prolazi vrijeme neumitno i samo,/ putnici smo u njegovim vagonima.../ Bože, samo koje klase, i s kim? Iako je putnik u vagonu vremena, zdvojan nad identitetom svojih suputnika, snažna je želja da život potraje i da se stihovi nabroje, jer oni će nastaviti živjeti njegovim bitkom: poživi li me dobri dragi Bog,/ trebat će još stihova i rečenica stvoriti,/ oni će onda nastaviti živjeti dalje,/ a ja ću odlaziti u daljinu, sam i zanosan. Pjesnik osjeća apsolutnu slobodu samo u pjesmi, ona je orbita svih njegovih emocija i spoznaja, ali i usud koji mu je zbog istine koju je prenosila, nanio i bol. Ipak ne odustaje: sanjam ponovno proći neke staze, sam, tek s Bogom ruku pod ruku.
Impresivnost poetskoga izričaja stilotvorna je poetska tvorba u jednostavnosti narativnoga govora koji je u svojoj strukturi primarno misaon, dok se liričnost nadaje kao tiho i glatko riječno korito koje oblikuje misao. Vrstan je to poetski iskaz intoniran blagošću i željom za uzvišenijim i pravednijim životom hrvatskoga čovjeka, ali i svakoga čovjeka na Zemlji: u ovo crno suvremeno vrijeme!; svijet je raspet u neko kasno popodne! Stojićev rukopis pretežito duga stiha obogaćen je oksimoronskim poredbenim svezama iznimne stilističnosti: s crninom teškom na tijelu/ s bjelinom prečistom u srcu; teškima poput kamena, lakima poput perca; Pijemo vino crno kao noć/ pijemo vino jasno kao dan. Oprečnost i njezina sinteza kao da su slika našega suvremenog materijaliziranog svijeta nasuprot života onih na drugoj obali koji žive od duhovnosti i istine. I oblikotvornost pjesama u prevazi je onih zgusnutih, bestrofičnih, koje svojom vizurom sliče na bića koja opominju, bore se ili prkose rječotvorjem života kaotičnoj suvremenosti.
I ostala tri ciklusa (Toga sam dana ponovno čitao; Ogrnuti jedno drugim; Njegov život) tematska su konstanta početnoga pjeva, iako motivska raznolikost eksplicira širu životnu pojavnost i pojmovnost. Reminiscencije su to na prijateljske susrete, hercegovačke žene, putovanja, ratna zbivanja, poratna suđenja, junake našega doba te sjećanja na Svetu Zemlju. Posebno su dojmljivi stihovi posvećeni hercegovačkoj ženi majci, neshvaćenoj i odbačenoj: One nisu smjele plakati,/ one nisu smjele pričati,/ one nisu nikome pripadale,/ osim sebi i svojoj djeci,/ osim muci svojoj ljutoj,/ osim Bogu svomu blagom. (U crnom žene)
Kroz uzburkanu povijest ona je bila čuvarica ognjišta, obitelji i ljubavi kao sponi po kojoj je sve opstajalo: na križu ostaje urezano ime nečije mame,/ baš onakve kakvu smo i mi nekada imali. Te patnice, krhke, a stamene, nerijetko s tragikom u srcu, nadilazile su same sebe postajući junakinje neravnopravnih bitki: sada znam da su uzdigle stijeg,/ sada znam da su pobijedile.
Zbirka simbolički završava pjesmom Stope koje su često rabljen leksem u Stojićevu književnom i publicističkom radu. Stope su znak i simbol otiska u vrijeme, opomena i uspomena na one koji su znali ostaviti trag postojanja u vremenu. Bili su to oni kojima je križ bio vodilja: Rasuti smo diljem kugle zemaljske,/ jezici su nam drukčiji, povijest, naročito ona,/ tek nam je isti križ na golom zidu. Zaboravom križa lutali smo izgubljeni pokriveni maglom po stopama. Slijede pitanja o polomljenom životu hrvatskoga čovjeka na koja ni pjesnik ne zna odgovor, ali jedno sigurno zna: dobre stope treba ostaviti na ovoj zemlji,/ kao ratar kad zagazi u napojenu rahlu zemlju.
Nema sumnje da je Miljenko Stojić i ovom zbirkom potvrdio postojanost svojih književnih, intelektualnih, duhovnih i čovjekoljubivih stopa na ovoj hercegovačkoj zemlji. Potvrđujući svoju zauzetost za njezin opstanak, umiruje i svoju strepnju od prolaznosti. Vjerujemo da će njegove utrte stope biti siguran vodič hrvatskim naraštajima za književnu i povijesnu istinu, puninu slobode i poetsku ljepotu, jednom, kroz sva vremena.
Marina Kljajo-Radić
Republika, LXXV., 7-8, Zagreb, srpanj – kolovoz, 2019., str. 169. – 170.
 jednom-kroz-sva-vremena.pdf | [ ] | 1494 kB |