Gledao sam još jedanput zastavu na lijesu. Hrvatsku. Ovoga puta obvila je Miru Čilića. Bio je vojnik HVO-a, u ona teška ratna vremena. Umro je kao desna ruka fratarskim voditeljima Majčinog sela u Međugorju. I žalili su ga svi. Od one djece koju je samo to selo htjelo, do suradnika. Nisu pogriješili. Neka ga Bog nagradi za sve dobro koje je učinio.
Glumac Robert Kurbaša nedavno je gostovao na korizmenoj tribini kod hercegovačkih franjevaca u zagrebačkoj Dubravi. Između ostaloga objasnio je kako danas prevladava »estetika šoka« koja izjednačuje umjetnost sa šokom, dok je ona uobičajena katarza tek u drugom planu. Pa je onda na kraju sve važnije od gledatelja, pisca, od glumaca koji bi u svrhu kreativnosti morali otkloniti ćudorednost i etiku jer su oni kočnica. Na kraju zaključi da se kao glumac osjeća žrtvom toga i takvoga sustava. Nije pogriješio, ali da je gostovao negdje u Herceg Bosni, BiH, jamačno bi još žešće zaključio. Tamo je šok svakodnevan.
Nekima je to dojadilo te su za poklade zapalili lutku Bukače Huzurpator. U njoj se prepoznala Martina Mlinarević koja je trenutno veleposlanica negdje tamo u svijetu kamo ju je poslao Željko Komšić, onaj što prigrabi hrvatsko mjesto u Predsjedništvu BiH i koji u svojim medijskim nastupima neprestano spominje okretanje mitraljeza na ovu i onu stranu, obično na ovu. Dotični s poklada braniše se time da oni nisu zapalili lutku Martine Mlinarević, jer ova njihova ima fakultetsku diplomu potrebnu da se negdje bude veleposlanica. Uzalud im je. Martina ih počasti riječima da su maloumnici i oni i drugi oko njih, kao što im je to govorila i prije. Očito joj se ovakvi nastupi manje sviđaju nego oni kad si recimo na West Hercegovina festu.
Dubravko Jelčić napustio je ovaj svijet. Veliki Dubravko. Tijelom malen, ali iza sebe je ostavljao duboku brazdu. Volio je svoj narod ma gdje on bio. Rodio se u Požegi 1930., da bi kao dječarac dospio u Čapljinu zbog nove službe svoga oca. Udahnuo je tu neslomljivi hercegovački duh. Upamtio je i tadašnjeg čapljinskog župnika fra Andriju Jelčića. Istog su prezimena, ali nisu bili ništa u srodstvu. Fra Andrija je rado zalazio u njihov dom, kao i mnogi drugi Čapljinci. Svih se dojmio pa su k njemu, odnosno Bogu, u crkvu zalazili ne samo Hrvati, nego i Srbi, muslimani... Posebno u vremenu Božića i Uskrsa. Cijeli grad slavio je te blagdane. No, nije mu to pomoglo prilikom dolaska jugokomunista. Jednostavno su ga na Širokom Brijegu kao gvardijana i župnika skratili za glavu negdje tamo u našoj Dalmaciji. Vijest o tomu Jelčićima je prenio dr. Pavao Canki koji ju je službeno dobio. Fra Andrijin lik otada se još dublje utisnuo u Dubravkovu dušu. Jelčići nisu tada predmnijevali da će ubrzo žaliti i dr. fra Radoslava Glavaša koji je kao pročelnik Odjela za bogoštovlje radio u Cankijevu Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja. Još su manje predmnijevali da će im glavu obitelji jednostavno strijeljati te 1945. Nosio je sve to Dubravko u sebi i sanjao o slobodi.
Središte Ljubuškog. Kip majke s djecom privinutom u krilo, narod, političari. Ovih dana. Središte Ljubuškog. Žive majke kriju djecu u krilu, narod raspršen, političari mudruju o svjetloj budućnosti. Onih dana. Stojim i prebirem te misli u glavi. Zar je moralo baš tako biti?
Oni dani bili su dani Drugoga svjetskoga rata i poraća. Jugokomunisti tada u ljubuškom kraju ostaviše 758 žena bez muževa, 2.227 djece bez očeva. Rekoše da su nas oslobađali. A nesretni Nenad Stazić nedavno dometnu da su traljavo obavili posao, trebalo je tu još napraviti žrtava. Daleko mu kuća bila.