PUT U TAMO

Print Friendly, PDF & Email

Redarstvenici i ja u istom vozilu. Nekada se nismo podnosili. No, sada su druga vremena, a i redarstvenici su drugi.

Promiču krajevi. Naši krajevi išarani ratom. Ništa neobično. Bio sam već tu. U jednom trenutku kratki zastoj, priključivanje k nama naoružane pratnje i pozdrav redarstvenika s nekim drugim oznakama. Ušli smo na područje njihova djelovanja. Svi koji smo bili u vozilima sada smo veliki krivci. Svatko na svoj način, u većoj ili manjoj mjeri. Isto je i s njihovim ljudima na našoj strani. Tako je pravda zadovoljena, ravnovjesje uspostavljeno. Ne razmišljam što bi bilo da se nešto tijekom putovanja iznenada promijeni, da netko naš negdje u bijesu ili očaju nasrne na nekoga njihova. Svjesno sam se zaputio ovim putom i zato si tek na koncu imam pravo dopustiti upitati što bi bilo da je bilo.

Opširnije...

PRIJELAZ, ALI U ŠTO

Print Friendly, PDF & Email

Dok smo bili djeca sanjali smo biti odraslima. Htjeli smo okusiti što to znači punim plućima udisati život, donositi odluke, raditi ono što rade ti odrasli. Prilika nam se pružila kada smo zakoračili u mladenačko vrijeme. Bilo je to oko naše 15. godine. Otvorena srca i uma zakucali smo tada na vrata odraslih i započeli svoj hod. On se razlikovao kod svakoga od nas, ovisno o iskustvu prvog susreta i svega onoga što smo ponijeli kao nasljedstvo svojih predaka i svojih dječačkih dana.

I danas, dok ovo pišem, kucaju neki na vrata odraslih. Radili su to i jučer, radit će to i sutra. Mi koji se nazivamo odraslima promatramo ih i priča počinje.

Jedan od prvih zaključaka jest da današnja mladež ne zna što čini. Idu u kafiće, drogiraju se, piju, bludniče, slušaju neku zavijajuću glazbu, ništa ne rade... U naše vrijeme je, kažemo, sve to bilo drukčije. Tada je bilo reda. Znalo se što se smije, a što ne smije. Nije se događalo da bi netko učinio to i to. Ako bi to učinio, bio bi izbačen iz društva. A danas...

Opširnije...

GOSPIN POGLED

Print Friendly, PDF & Email

Stajali su zagledani jedno u drugo kao na slikama najboljih slikara. Vojnik i Gospa međugorska. Svibanj je bio vani. Sunčan i topao. Vozila su bezosjećajno prolazila. Oni su se gledali.

Poput izvora probijala se priča. Glasni govor nije bio potreban. Vojnik je govorio svojim srcem.

Znao je za vremena kada ga nije previše zanimala ni Gospa, ni Bog. Priznavao se kršćaninom i naljutio bi se ako bi mu netko to zanijekao. Slavio je redovito velike blagdane uz obilje jela i pića. Tih bi dana i nesabrano pribivao svetoj misi smješten negdje u prikrajku. Nedjeljama se obično nije pojavljivao u crkvi. Imao je pametnijeg posla. Uostalom, bio je muško.

Opširnije...

PUT

Print Friendly, PDF & Email

Tamno je bilo tih godina unatoč suncu kojeg nije nedostajalo. Čizma bezbožnog komunizma stajala je na vratu mog naroda. I on je pod njom stenjao, baš kao nekada izraelski narod u Egiptu.

Zar ne, molili smo se da nam Bog pošalje nekog Mojsija da nas izvede? Ali njega nekako nije bilo.

Gledali smo kako neumitno putujemo prema svomu kraju. Već se osjećao njegov miris. Tada puče glas da se nebeska Majka ukazala momu narodu. Bila je to godina 1981., nadnevak 24. lipnja. Istina, oni koji su je vidjeli pobjegli su taj prvi put. Previše je to bilo duboko. Tek sutradan su joj se usudili progovoriti. I put započe, put izlaska moga naroda i svih naroda koji žele ići s njime.

Opširnije...

Osobno