NISAM SE UMORIO

Detalji

Kategorija: Osvrti (Publicistika)

Objavljeno: Srijeda, 09 Lipanj 2021 17:00

Hitova: 2300

Vinko Vice Ostojić, Križni put. Sve za Boga i Hrvatsku, Tkanica, Zagreb, 2018.

U ovom trenutku njemu Vinku Ostojiću, piscu ove knjige, teče 97. godina. Dobrog je zdravlja i još boljeg duha. Zbog čega ovo naglašavamo? »Od dvadeset godina koliko je živio u komunističkoj Jugoslaviji Vinko je samo šest godina proveo na slobodi. Progonjen i mučen, zlostavljan i napadan, Vinko je proživio lažna strijeljanja, torture, OZN-aške špijunske podvale, trpio nepravde, izdržavao kazne, truneći godinama po zatvorima bivše države.« (str. 330.) Po ovome trebao je biti slomljen, još jedna u nizu hrvatskih žrtava. Ali nije.

Opširnije...

SVOJIM KORACIMA NAPRIJED

Detalji

Kategorija: Prikazi (Publicistika)

Objavljeno: Srijeda, 26 Svi 2021 17:00

Hitova: 2326

Stjepan Šešelj (uredio), Nikola Martić. Pjesnik hrvatski, Matica hrvatska i dr., Čitluk, 2021.

Ako je zdrav, svatko od nas koraca ovom zemljom. Ali svatko ne koraca svojim koracima. Nažalost. Martić je, pak, drukčiji.

Dobro je urednik Stjepan Šešelj uz jednostavan naslov ovoga zbornika »Nikola Martić« stavio i podnaslov »Pjesnik hrvatski«. Predmnijevam da se on tome raduje gore na nebesima, a nečemu drugome baš i ne bi. Prepoznavali su ga upravo takvim, pjesnikom hrvatskim, a on je zanesen hodao ovom zemljom.

Svojim pjesničkim darom bljesnuo je u Sarajevu šezdesetih godina prošloga st. Nisu ga na vrijeme »pročitali« pa su ga pustili u vrh književnoga svijeta. Obilo im se to o glavu 1971. Martić potpisa Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku. Otada su ga gurali prema dnu. Njega to nije bilo briga. On je bio istančana duha, on je koracao grbavim ljudskim stazama uzdignute glave svojim, a ne njihovim, koracima.

Opširnije...

DVOJSTVO

Detalji

Kategorija: Osvrti (Književnost)

Objavljeno: Srijeda, 02 Lipanj 2021 17:00

Hitova: 2206

Vlatko Majić, Vinožito, Das Wort – DHK HB, Slavonski Brod – Mostar, 2020.

Nije lako ni dočekati 50 godina u ovom užurbanom i opasnom svijetu, a kamo li toliko ispisivati svoja pjesnička zapažanja o onome što vidiš. Vlatku Majiću je to uspjelo, a jednakim putem nastavlja i dalje.

Očekivali bismo da nabroji zbirke pjesama koje je objelodanio i iz njih izvuče one koje drži najboljima ili koje drugi takvima drže ako oni prave taj izbor. No, on je krenuo drukčije. Po nekom svom nahođenju pred nas je stavio 50 svojih pjesama i razvrstao ih u dva ciklusa, a ja bih ovaj put rekao polovice. Zbog čega? Ma tako mu je tekao život i on ga tako shvaća.

Krenimo s pripadnošću. Iz pjesama saznajemo da su dva podneblja koja su ga oblikovala, ono hercegovačko i ono jadransko. Krenuo je iz jednoga, hercegovačkoga, i skrasio se u tom drugom, jadranskom. A oba puna sunca, kamena, škrte zemlje, istoga povrća što raste u vrtovima, ljudi koji na svojim rukama nose žuljeve zbog predanosti svojoj obitelji, majka ili matera koje su dobri duh obitelji. Kroz Majićeve pjesme čovjek bi zavolio te krajeve, ako već prije nije tamo bio ili nije imao tu sreću roditi se u njima.

Opširnije...

ONI SE NISU PREDAVALI

Detalji

Kategorija: Osvrti (Publicistika)

Objavljeno: Srijeda, 12 Svi 2021 17:00

Hitova: 2235

Bože Vukušić, Čuvari bleiburške uspomene, Hrvatski križni put, Zagreb, 2018.

Postojala je dvojba: nastaviti se boriti protiv jugokomunističkih totalitarista ili se predati demokratskom Zapadu. Prevladala je ova druga namisao. Hrvatska je vojska 5. svibnja 1945., zajedno s mnoštvom civila koji su već iskusili jugokomunističke zločine, krenula prema »slobodi«. Ali dočekalo ju je, malo je reći, razočaranje. Razoružali su ih, poglavito Britanci, i vratili u bezdušne šape Josipa Broza Tita. A on je zapovjedio pokolj, i vojske i civila, njih na stotine tisuća.

Početak svega ovoga je na Bleiburgu, zadnjoj točci do koje je stiglo hrvatsko izbjegličko mnoštvo. Neki su uspjeli izbjeći izručenje pa su ih strpali u logore ako im nisu umakli. Jedan od takvih logora bio je u Klagenfurtu. Znali su sve i nisu kukali. Ustrojili su život kako su najbolje znali i mogli, čak su imali i crkvu gdje su se redovno okupljali. Vjera im je puno značila, držala ih je na okupu i bila ono svjetlo na kraju tunela. Osobito su se okupljali oko don Vilima Cecelje. Znali su da je pravi Kristov svećenik i pravi domoljub.

Opširnije...