Knešpolje, 5. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Danas bi sve trebalo ići puno brže nego ovih dana. Dižemo posmrtne ostatke ubijenih iz treće grobnice, lokalitet Kruška. Druga grobnica je završena, pomagači će još malo pogledati da nije slučajno što ostalo, zatrpati je i počistiti okolo. Vlasnik zemljišta može biti zadovoljan, a i mi smo itekako jer ćutimo da smo napravili velik posao.

Započinjemo na vrijeme, u 8.00. Do podne mislimo biti gotovi. Marko Mandić iz Foto M marljivo slika, a Tomo Bubalo snima. Bit će obilje građe za dokumentiranje i objavljivanje.

Počinjemo polako dizati prvo tijelo. Prostor je uzak pa ih u škripu u koji su tijela bačena radi samo dvoje. Izmjerili smo ga. Opseg mu je tako mali: 1,85 x 1,15 m. Bože, što su uradili ljudima!

Postajemo sigurni da smo jučer imali pravo. Još se više ukazala 6. lubanja. Kažu da su ovo bili časnici u njemačkoj vojsci. Neki donose i preklopni prijenosni stol koji je ostao iza nekog zapovjedništva koje je tih dana branilo Široki Brijeg. Izvrsno je očuvan. Tu je i džepni sat, istina u lošem stanju. Slikamo ih. Odišu tajanstvom prošlosti, životom ovih koje iskopavamo. Kad bi nam samo mogli nešto reći kako je bilo tih dana?

Ponovno nas posjećuje načelnik općine Miro Kraljević. Podrazumijeva se da je bio redovno obavještavan o tome što se ovdje zbiva, ali je ipak želio osobno gledati kako posao napreduje. Hvala mu na tome, ali još više na hrabrosti početka sustavnog i stručnog iskapanja pobijenih na području čitave općine Široki Brijeg.

I ovdje je prilično dosta osobnih predmeta koje nije uništio zub vremena. Polako se skupljaju u omotnicama koje arheolog Tihomir Glavaš uredno označava. Tu je djelić suhe olovke, lančić, vojnička identifikacijska pločica, češalj, ostatci sata. Najviše su nas se dojmili prsten i vera na jednoj ruci. Na veri su ugravirani nečiji inicijali. Možda supruge, zaručnice. Da, iza svakog ovog predmeta, iza svake ove lubanje stoji jedna povijest. Komunisti su je nasilno prekinuli. Ali, oživljavamo je. Žica, koja je služila za vezanje, nije uspjela tu povijest otjerati u ništavilo. Korak po korak saznat ćemo jednog dana ili barem naslutiti tko su bili ovi ljudi.

Stiže i ekipa HTV-a. Uredno su snimili izjave i različite kadrove. Nadam se da će urednici imati snage objaviti tu građu. Ponovno smo iskusili ovih dana da nije do novinara. Oni bi puno toga napravili, ali viša ih sila guši. Ipak, uspjeli smo tijekom ovog iskapanja prilično probiti medijsku blokadu, kako kod javnih tako i kod privatnih medija. U ime pobijenih hvala svima onima koji su se usudili iznositi istinu s ovih prostora.

Stiže 12.00, a mi smo još daleko od kraja. Kosti su isprepletene više nego što smo u prvi mah mislili. Križamo već stvorene namisli za ovo subotnje popodne i marljivo, kao i prije, nastavljamo posao.

Posjećuju nas fra Velimir Mandić, fra Robert Jolić, fra Valentin Vukoja i s. Lenka Begić. Čitali su što radimo ovdje pa su došli to vidjeti i pomoliti se za nevino pobijene.

Oko 13.00 postajemo svjesni da postoji i 7. lubanja. Je li to kraj pobijenih? Ne može se to ni po čemu odrediti. Jedino idemo sve dublje i dublje u škrapu. Već smo prije primijetili da na raznim njezinim stranama postoje udubine koje neodoljivo podsjećaju na jame. Valjda oni koji rade ne će propasti nekamo u dubinu. Uzdamo se u Božju pomoć da se ništa nepredviđeno ne će dogoditi, jer nemamo mogućnosti provjeriti točno stanje. Ići nam je samo za kostima koje proviruju iz zemlje.

Nije trebalo čekati ni sat vremena, a tu je i 8. lubanja. Ostajemo bez riječi. Više ništa ne nagađamo niti zaključujemo. Bit će kako bude. Forenzičarka prof. dr. Marija Definis Gojanović unatoč ubodima komaraca nastoji odgonetnuti kojem tijelu pripada koja kost. Voljeli bismo da joj to u ovoj šumi kostiju što bolje uspije.

Iz zemlje se pomalja i mala medaljica. Njezin vlasnik nosio ju je oko vrata da ga čuva. Vjerujem da mu je Gospodin bio milostiv pri dolasku.

Na jednom kraju škrape već je nestalo kostiju. Moglo bi biti da nema više pobijenih. Imali smo pravo. Negdje ovdje u blizini ubijeno je 8 ljudi i nakon toga poput cjepanica zbačeno u ovu malu škrapu. Ne znamo zašto ih prije toga nisu po običaju opljačkali i zbog čega su tijela glavama okrenuli u istom smjeru. Neka to bude tajna ubojica.

Završili smo oko 16.00. Pomagači su ostali vratiti zemlju i počistiti što treba. Umor se osjeća na našim licima, ali smo sretni unatoč svemu. Barem ovima, iskopavanima kroz ovih 8 dana, kušamo vratiti ime i prezime. Ako ni to ne bude bilo moguće, njihovi posmrtni ostatci bit će dostojno pokopani. Sjećat ćemo ih se kao onih koje pronađosmo u Dubravi u Knešpolju.