Zagreb, 31. listopada 2019. (hkv.hr) – Krajem godine očekuju nas predsjednički izbori. I dok bi predizborna kampanja trebala biti prilikom da se otvore brojne teme koje se tiču budućnosti Republike Hrvatske, nameće se pitanje ne će li se kampanja pretvoriti u još jedno nadmetanje u okviru kojega ćemo svjedočiti vrlo prizemnome stupnju komunikacije (što su već najavile izjave pojedinih kandidata) s ciljem da se oni bitni problemi stave pod tepih, odnosno paraliziraju takvim načinom vođenja kampanje.
Ovo pitanje za Portal Hrvatskoga kulturno vijeća komentiraju Maja Runje, Miljenko Stojić, Mile Prpa, Damir Borovčak i Marito Mihovil Letica.
...
Miljenko Stojić: I u srcu i u glavi
Približavaju se ti predsjednički izbori. Pa zbog toga i mi pišemo ove tekstove. Ali jesmo li, kao narod, spremni na njih? Kakve nam misli prolaze srcem i glavom?
Do jučer smo, znamo, imali jugokomunizam za vratom. I bilo je gadno. Onda dođoše velikosrbi i pokušaše ostvariti svoje sebične probitke, koristeći se i onima zavedenima tim jugokomunizmom. U nametnutom ratu pobijedismo, ali nasrtaji idu dalje. Sada nam za vratom puše tzv. liberalna demokracija. Ima ih koji su je se dohvatili kao pijan plota. Nije ni čudo. Drugo je to lice iste medalje, one bezbožničke. Samo je omot drukčiji i ništa više. Nedavno i Europski parlament, takav kakav je, spozna barem djelomično istinu. Stavi na istu razinu nacionalsocijalizam, komunizam i fašizam. U našoj hrvatskoj sredini sve to bi prilično prešućeno. Razvikanim kolonijalnim medijima ne sviđa se takva usporedba jer ih pogađa u srž. Oni bi radije da šutimo i da na nama zarađuju. Zbog toga nam svaki dan sole pamet političkom korektnošću i raznoraznim sličnim besmislicama.
A spomenuta rezolucija, pak, progovori o kulturi sjećanja. Ne možemo se vladati kao da se ništa nije dogodilo. Komunističkim zlom pogođeni su mnogi pojedinci i mnoge obitelji te to treba pamtiti da se ne bi ponovilo. I još puno toga je rečeno u rezoluciji, ali zaustavimo se na ovome, ovoj biti koja bi nas trebala osloboditi i pomoći nam u ovim predsjedničkim izborima koji su pred nama.
Trenutno imamo tri jaka kandidata i vjerojatno će tako i ostati. Jedan na komunističkoj, oprostite na socijalističkoj, oprostite na liberalnoj, oprostite na... strani. Drugih dvoje na onoj domoljubnoj. I priča ide dalje. Svatko uzima zalet. Za onoga prvoga, Zorana Milanovića, ne bi nas trebalo baš biti briga. Njega i njegove osudi, spomenimo je opet, nedavna europska rezolucija. Valjda mu ne ćemo dati glas? Preostalih dvoje, Kolinda Grabar Kitarović i Miroslav Škoro, trebalo bi biti u našem vidokrugu. Zahtijevajmo od njih da ne skreću s onoga puta koji su obećavali prije nego što smo im dali glas. Mijenjajmo i sebe i njih i u srcu i u glavi. Nažalost još to nismo dovoljno učinili. Da jesmo, davno bismo imenovali sve jugokomunističke zablude i zločine, imenom i prezimenom, davno bismo jasno rekli da to ne može tako. Ali i dalje šutimo, nalazeći opravdanje u tomu da i oni imaju djecu... Kao da ih nisu imali i imaju i oni koje su oni proganjali i usmrćivali, koje su klevetali dugih 45 godina. Došlo je vrijeme, već davno, krenuti pravim putovima kroz život. Ne može se sjediti na dvije stolice.
Prisjetimo se ovdje Joea Bidena, bivšeg američkog dopredsjednika i demokratskog kandidata za novoga predsjednika. Govorio je okolo da je katolik, ali se između ostaloga zauzimao za pobačaj, što je posve suprotno katoličkom stavu prema životu. U katoličkoj župi Sv. Ante u Južnoj Karolini bi mu ovih dana uskraćena pričest. Mediji izvijestiše o svemu. Svećenik koji je to učinio postupio je onako kako ga uči Katolička Crkva.
Zbog toga bi i naši kandidati, koji kažu da su vjernici, trebali razmisliti o svemu ovomu. Da to čine trenutni vjernici na raznim političkim položajima, bilo bi nam sada zacijelo drukčije. Ali oni bi radije svoju karijeru nego dobar katolički i ljudski glas. Ne može.
Nešto slično čine i oni u našim redovima koji umjesto korektnoga natjecanja u ovim predsjedničkim izborima udaraju đonom na drugoga. Trenutno posebno na Kolindu Grabar Kitarović. Izjavi prije koji dan da je NK Rijeka 80-ih godina služila kao pričuvni klub za Crvenu Zvezdu i Partizan. Oblatiše je nakon toga kao onu koja lupeta, koja bezrazložno napada jedan naš veliki klub i njegove navijače. A ona je govorila sasvim nešto drugo, ono što je već prije nekoliko godina na temelju činjenica itekako iznio profesor iz Slovenije Rado Pezdrir. Ne traži se, dakle, istina nego pobjeda nad onim drugim. A kakva to pobjeda? Hoćemo li se zakrviti tako da u drugom krugu oni iz suprotnog tabora ne pomognu onomu drugom našem kandidatu da pobijedi? Zbog toga prihvatimo onoga iz naših redova tko se natječe snagom argumenata, a ne argumentom snage te odbacimo svakoga onoga tko poput Danajaca nosi zao dar.
Cijeli članak možete pročitati na stranicama portala koji ga je objavio ili u dolje priloženoj datoteci.
 kakva-nas-komunikacija-ocekuje-u-predizbornoj-kampanji.pdf | [ ] | 57 kB |