Čerin, 12. prosinca 2013. (Mile Pavlović / brotnjo-online.com) – U organizaciji Župnog ureda Čerin, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Matice hrvatske Čitluk i Južno-hrvatskog ogranka Društva hrvatskih književnika, sinoć je, 11. prosinca, u Čerinu održana veličanstvena književna manifestacija »Susreti pod hrastom«, koja je ove godine u cijelosti posvećena obilježavanju 100. obljetnice rođenja istaknutog hrvatskog književnika fra Janka Bubala. U nazočnosti brojnih župljana i ljubitelja pisane riječi, tom su prigodom o životnom putu, liku i književnom stvaralaštvu pok. fra Janka Bubala nadahnuto govorili: čerinski župnik fra Dario Dodig, prof. dr. Šimun Musa, književnik Krešimir Šego, književnik fra Miljenko Stojić i dr. fra Ivan Dugandžić. Svojim nastupom u glazbenom dijelu programa taj kulturni događaj uveličala je čerinska Frama.
Na početku manifestacije čerinski župnik fra Dario Dodig nazočnima je ukratko opisao fra Jankov život te nabrojao župe u kojima je službovao i duhovno djelovao. Kazao je kako su ga komunisti pritvorili u Ljubuškom te je u istrazi ostao dva mjeseca i tri puta bio izvođen na strijeljanje. Teško narušena zdravlja odlazi za župnog pomoćnika na Čerin gdje boravi 31 godinu. Godine 1981. odlazi u Franjevački samostan na Humcu gdje je preminuo 1997. i pokopan na Novom groblju. Fra Dario je rekao kako je fra Janko bio vrstan pjesnik koji je već kao bogoslov svoje radove objavljivao u brojnim vjerskim časopisima. »Nakon šutnje i teških ratnih događanja i komunističkih progona, počeo je opet pisati u vjerskom tisku. Objavio je osam zbirki pjesama. Njegovim pjesničkim darom mnogi su fascinirani – od akademika do književnih kritičara. Bio je prvi hrvatski svećenik primljen u Društvo hrvatskih književnika 2. travnja 1987. Odrednice njegova pjesništva jesu misaonost i bogatstvo pjesničkih slika. Posebno je bio vezan za međugorska ukazanja, više od deset godina bio je tamo ispovjednik, a objavio je dvije knjige o fenomenu Međugorja: "Tisuću susreta s Gospom u Međugorju" i "Međugorje, blagoslovljena zemlja", koje su prevedene na mnoge svjetske jezike, u više izdanja i velikoj nakladi. Osobito je vrijedna njegova autobiografska knjiga "Apokaliptični dani" iz 1992. u kojoj je opisao vlastito progonstvo i sudbinu brojnih franjevaca koji su 1945. uhićeni i pobijeni«, kazao je čerinski župnik fra Dario Dodig i dodao kako je ovogodišnji Susret posvećen fra Janku Bubalu iz razloga što je 31 godinu proveo na Čerinu gdje je i napisao većinu svojih djela.
Svoj nadahnuti govor o fra Jankovu pjesništvu prof. dr. Šimun Musa naslovio je »Proročki pjev fra Janka Bubala«. U njemu je, uz ostalo, istaknuo sljedeće. »Bubalo je doista pokazao samosvojan postupak i originalno pjesničko ostvarenje Njegova sloboda i umijeće oblikovanja, vlastitost mišljenja i osjećanja nisu proistek ni jedne ideologije, nego izraz njegova bića u totalitetu. To je skladan glas mudrosti, ljepote i vjere što zri pjesmom. Bubalo je uvijek osoban i osobit. Njegove su riječi izvorne, jednostavne, ali u sintagmi, u kontekstu stiha i pjesme, one su čarobne i neponovljive. To je leksik zavičaja, ali i rječnik što ga daje opća i posebno odabrana literatura, jezik različita izvorišta, a opet skladan i kao stvoren za pjesmu. Ta svježa riječ otpor je svakoj frazi, jezičnoj okoštalosti, uboštvu duha i intelektualnoj rutini, svakoj tipiziranosti i knjiškosti«, kazao je dr. Musa. Svoj je govor zaključio riječima: »Bubalova riječ efektno evocira pojam i sliku, sugerira predodžbe i neslućene ishode. On je pravi graditelj što proročkom riječju gradi nove svjetove ljepote sastavljene iz raznovrsnih prizora, univerzalnih istina oblikovanih stvaralačkom snagom darovita pojedinca. U kolijevci njegova zavičaja pohranjena je ta moć; još iz njegova djetinjstva potječe neugasiva žeđ za ljepotom i istinom; u rodnoj su zemlji korijeni njegove vjere, izvorni znakovi pjesme i proroštva«, kazao je sveučilišni prof. dr. Šimun Musa.
Govoreći o fra Jankovu književnom stvaralaštvu, književnik Krešimir Šego posebno se osvrnuo na njegovu autobiografsku knjigu »Apokaliptični dani«. »Knjiga uspomena "Apokaliptični dani" nastala je, kako se iz nekih naznaka dade zaključiti, uglavnom od 1980. do 1990. i posvećena je "Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali a bilo je proljeće tisućudevetsto četrdeset pete". Fra Jankovo sjećanje, kroz cijelu se knjigu to dobro vidi, u trenutcima njezina nastajanja bilo je izuzetno svježe i neprevarljivo – imena, nadnevci, mjesta kao da su dnevnički zapisivani, a ne nakon desetljeća rekonstruirani. I ne samo to. On, koliko mu uvjeti dopuštaju, doduše u natuknicama, prati i kasnije sudbine onih s kojima se, pogotovu nakon 1945. susreo s dobrim ili lošim iskustvom iz tih susreta, ne naglašavajući ali ukazujući na onu nit koju je sam čovjek izabrao za vodilju u svome životu: loše završavaju oni koje zlo vodi, a dobro oni koji dobro izabiru pa makar i ne mogli birati«, istaknuo je književnik Šego.
Potom je književnik fra Miljenko Stojić također govorio o fra Jankovoj knjizi »Apokaliptični dani«, ali sa strane mučeništva. »U ovoj knjizi svakako treba zamijetiti njezinu posvetu: "Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali a bilo je proljeće tisućudevetsto četrdeset pete". Pa onda nabraja njihova imena poredana danom rođenja. Sve završava riječima: "Tada preostali: Brat Janko". I kada je dovršio čitavu knjigu, onda mu se čini kako je još mnogo toga ostalo neizgovoreno te se nada da će netko od mlađih izdanaka iz tih krvavih vremena nastaviti rasvjetljavati ih. I zapade, evo, to nas, iako ni mi nismo tako mladi. Plod je to potpune nebrige država s obje strane granice da naprave ono što spada na njih. Dapače, one to na sve načine priječe. Nije ih briga ne samo za one koje fra Janko spominje, nego i za stotine tisuća njih. Fra Janko, pak, iako se sjeća svih, poimenično spominje 14 pobijenih hercegovačkih franjevaca... Njih 14, kao 14 postaja puta križa. A ova knjiga je kao njihovo uskrsnuće jer su oni zaista u njoj uskrsnuli. Saznali smo mnoge pojedinosti kojih nema na drugim stranama. Hvala Bogu da ih se fra Janko tako živo i tako pomnjivo sjeća nakon dugih desetljeća u kojima nikada nije znao je li i dalje slijedeći na redu. Jer, nečovječni komunizam bio je u svom punom cvatu«, rekao je uz ostalo fra Miljenko Stojić.
Osvježavajući uspomene na fra Janka Bubala s kojim je proveo osam godina na Humcu, dr. fra Ivan Dugandžić je kazao kako je od početka međugorskih događanja fra Janko sve promatrao i na kraju odlučio napisati knjigu »Tisuću susretu s Gospom u Međugorju«, u kojoj o svojim iskustvima govori vidjelica Vicka. »Izabrao je Vicku jer je bila najstarija, najgovorljivija i najhrabrija reći ono što je sama doživljavala i osjećala da treba reći bez straha. Fra Janko je bio nevjerojatno savjestan i vrlo bogobojazan čovjek, fratar i svećenik, što se vidi i po njegovu pristupu ovom poslu koji je sebi zadao... Iako je od početka svjestan delikatnosti svoga zadatka, fra Janko je smatrao da je bitno zabilježiti događaje i činjenice pa zato pristupa tom svom poslu. Pogotovo prvih sedam dana on je sve u razgovoru s Vickom do u detalje istražio kako, gdje i što se dogodilo. To je jedina knjiga koja ima na takav način zabilježene događaje tih prvih sedam dana. On dalje kroz knjigu razvija različite teme, bavi se posebno pojedinim pojavama vezanim za ukazanja itd. Na kraju tih dugih razgovora koje je uobličio u knjigu, fra Janko je u rukopisu zapisao i ovo: "Za vjerodostojnost svega međusobnog razgovora sadržanog od 6. do 202. stranice ovog rukopisa, a konačno ovako uobličenog koncem rujna 1984. godine, svojom savješću i svojim potpisom svjedoče: fra Janko Bubalo i Vicka Ivanković. Bijakovići, 12. 10. 1984. godine". Fra Janko posebno naglašava da je ta knjiga plod njegova vlastitog i Vickina iskustva zbog čega je i nastala, da on ne želi nikome ništa nametnuti, da on ostaje posve otvoren sudu Crkve o tim događajima, ali se potrudio i napisao nešto što će ostati nezaobilazno za svakoga tko se ikada bude ozbiljno bavio fenomenom Međugorja«, rekao je na kraju dr. fra Ivan Dugandžić.