Zagreb, 19. lipnja 2018. (Davor Dijanović / hkv.hr) – Protekli tjedan Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović predstavila je mjere demografske politike, što je izazvalo pozornost medija, ali i izvršne vlasti s kojom Predsjednica nerijetko vodi polemike posljednjih mjeseci.
Što nam donose mjere demografske politike, koliko su političari uopće svjesni važnosti demografske problematike, postoji li sukob između »dva brda« – ova i druga pitanja za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Maja Runje, Miljenko Stojić, Stipe Kutleša, Mate Knezović, Ivan Poljaković, Anđelko Kaćunko, Kazimir Mikašek Kazo i Ivan Jaklin.
...
fra Miljenko Stojić: Ljubavlju i žrtvom za domovinu
Dok ovih dana razmišljam o govoru o demografskoj obnovi našega naroda, te reakciji političara i medija, pada mi na pamet jedan srednjoškolski list koji sam nedavno čitao. Prepun je naše mladosti, posebno maturanata koji su dovršili svoje školovanje. I onda mi oči probode članak: »Ex-Ju glazba«. Donesene slike i podnaslovi smjesta rekoše da to nije nikakav kritički govor, već divljenje »našoj« prošlosti. Ostao sam bez riječi. Kako se taj članak mogao pojaviti u tim novinama, kako ga je netko među nama mogao napisati? Meni se čini da je tu odgovor na demografsku politiku. Kako?
Nezaboravni don Anto Baković desetljećima je govorio: »Jedno dijete više«. Neki su mu se među nama smijali, ne samo u ono jugokomunističko vrijeme, možda sada čak i više. A on je bio neumoran. Još od studentskih dana shvatio je što je totalitarizam. Jugokomunizam ga je uhićivao više puta, osuđivao na duge tamničke godine, ali on se nije dao slomiti. Volio je svoju domovinu, volio je svoj hrvatski puk. I kao takav pošao je pred lice Svevišnjega.
S druge strane neki još prije pođoše na taj dugo željkovani Zapad kad zlosretni Tito zbog pragmatičnih razloga otvori granice. I tamo polako upijahu njegove životne stavove. Umjesto mnogočlane obitelji, iz kakve su potekli, zadovoljiše se puno manjom, ona koja može stati u srednje zapadno vozilo. Postupiše tako i kod kuće, samo vozilo bi puno manje. Nisu slušali don Antu, nego išli nekim svojim maglovitim putem.
Dođe Domovinski rat. U onima koje nije zahvatila jugokomunistička namisao zakuca hrvatsko junačko srce. Išli su njime na oružje, na čelik. I pobijedili su. Nažalost neki su izginuli. A u to isto vrijeme određena naša druga djeca gledaše kako izbjeći taj rat. Jedni se skrasiše u inozemstvu, drugi se skloniše u zavjetrinu, treći zaposjedoše radna mjesta u tvornicama, školama, medijima...
Pa onda dođe nesretna 2.000. Veliki povratak jugokomunista na društvenu pozornicu. Nije više važno čijom zaslugom. Ujediniše se sa svojom braćom još na početku Domovinskog rata lijepo raspoređenom po drugim strankama i rastakanje hrvatske države poče. Najprije nasrnuše na branitelje, zajedno sa svojim pomagačima iz inozemstva. Progonili su ih kao zvijeri u šumi. Poče tada i nenadzirana rasprodaja hrvatskog bogatstva. U međuvremenu stade stasavati i Agrokor. A da se puk ne bi dosjetio što se sprema, rasprodani mediji svaljivaše krivicu na prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana i sve one koji ga slijede.
Danas znamo gdje smo došli. Puno toga rasprodano, Agrokor nam opasno zasjeo za vrat. Djece se i nadalje malo rađa, a ono što se rodilo čim ojača ode nekuda u bijeli svijet. Političari dotle zabavljaju i sebe i nevoljni puk, naravno čast iznimkama. Čine to zbog toga što što ne vole hrvatsku državu, što se ne žele baš nimalo za nju žrtvovati. Tako i one mjere koje naizgled donesu nemaju učinka, budući da ih oni sami nastoje spriječiti u njihovu djelovanju. Ipak, nije sve tako crno.
Ovih dana građanska inicijativa Narod odlučuje predavala je one potpise za referendum. Ne ćemo sada o toj problematici, nego kratko o ugođaju koji je tom prilikom vladao. Pjevale su se domoljubne pjesme, one kad ti je duša puna, a ne one koje u sebi nose pečat političke korektnosti. Iz toga se može izvući sljedeći zaključak. Da su se ovakve pjesme pjevale kroz proteklo vrijeme u medijima, među političarima, među znanstvenicima... ne bismo danas govorili o demografskoj katastrofi. Umjesto toga pucali bismo od života i budućnosti koja nam se smiješi. Ne može se to zaista postići s ex-ju glazbom (za što su poglavito krivi mediji), s političarom Nenadom Stazićem koji usred Hrvatskog (nekada državnog) sabora viče da su nas jugokomunisti malo poklali 1945., s Miloradom Pupovcem koji nam se, između ostaloga, neprestano ruga kroz svoje Novosti, ma jednostavno s jugoslavenskom namisli u glavi. Nju odatle treba protjerati, odnosno treba lustrirati one koji su to zaslužili. Ne nasjedajmo na to da smo podijeljeni. Nismo! Jedino među nama ima onih koji igraju za nekoga drugoga, a ne za nas. A to nije podijeljenost, to je izdaja.
Moramo, dakle, liječiti uzroke a ne posljedice. Vratio bih se na naslov. Počnimo voljeti svoju domovinu i žrtvovati se za nju. One koji to ne žele, gurnimo u stranu. Tada će nas i biti više, i više nikamo nećemo ići, izgradit ćemo svoju domovinu s obje strane granice...
Cjelokupan članak pročitajte na stranicama portala ili ga skinite u pdf obliku pomoću priložene datoteke.
 Ljubavlju i žrtvom za domovinu | [ ] | 449 kB |