O ovoj problematici za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća govore: Marija Slišković, Stipe Kutleša, Damir Borovčak, Mate Knezović, Maja Runje, Matko Marušić, Miljenko Stojić i Mile Prpa.
...
Budimo konačno Hrvati, ma koje ideologije
Kada gledamo ne samo na Vukovar nego uopće na Domovinski rat, uvijek se trebamo prisjetiti da među nama ima onih koji devedesetih godina nisu željeli slobodu hrvatskom puku. Zacijelo među takve najprije spadaju Velikosrbi koji su oružano ustali protiv države u kojoj žive i oni Velikosrbi koji su to napravili izvana u skladu sa svojim nebulozama o Velikoj Srbiji. No, tu su i oni među nama koji bi trebali biti na pravoj strani, a nisu jer su se predali otrovnom zovu jugoslavenstva. Takvima zbog Vukovara, Bljeska, Oluje... nije došla sloboda, nego tmurne godine. Zahvaljujući demokraciji činili su i čine sve da toj novonastaloj državi što prije dođe kraj. Kada imamo na umu ovaj ključ, onda nam je puno lakše razumjeti nečuvene događaje oko nas, pljuvanje na žrtvu Vukovara i žrtvu čitave Hrvatske.
Na trenutno vladajućem naraštaju političara stoga je velika odgovornost. Mogu konačno hrvatski brod upraviti prema mirnijim vodama ili ga i dalje zadržavati na uzburkanim vodama »regiona« i sličnih hudih namisli. Nije to previše složen posao da ga ne bi znali i mogli učiniti. Ako vjeruju u Boga, neka si dozovu u pamet što on govori o pravednosti, a ako ne vjeruju neka si dozovu u pamet što o tome govore raznorazni dokumenti o temeljnim ljudskim pravima. Tada će znati tko je sve napao i zbog čega Hrvatsku, te ne će više govoriti o građanskom ratu da bi se sve zabašurilo. Jednostavno rečeno, Hrvatska je bila žrtva.
One koji sve ovo ne razumiju obično nazivamo ljevičarima. Prilično je to nesretan pojam, ako ništa drugo onda zbog toga što se pod tim kriju i ljevičari koji nisu jugoslavenski, nego su hrvatski. Takvi nisu protiv hrvatske države, samo su za to da ona bude utemeljena na nekim tim njihovim vrijednostima. Hrvatski ljevičari smoći će snage odmaći se od zločinačke ljevičarske jugokomunističke prošlosti i ugledati se na ljevičarstvo kakvo je u svim uređenim državama. A jugoslavenske ljevičare i slične, hrvatska će država označiti kao veleizdajnike i odnositi se prema njima sukladno tomu. Tada će biti nezamislivo da se pokraj silovanih Vukovarki šeću njihovi silovatelji, da oni koji su napadali hrvatsku državu sada službuju u njezinoj policiji i, kao, čuvaju tu državu, da ljudi u medijima iz jugokomunističke i velikosrpske prošlosti i dalje neometano rade svoj posao, da...
Odnos prema hrvatskoj državi i Vukovaru možemo vrlo jasno vidjeti i na odnosu prema negdašnjem hrvatskom policajcu Igoru Gilji. Ovih dana zapalio je svoju kuću i dospio na psihijatriju. Naizgled sve logično. Ali to je sin palog hrvatskog branitelja, oca kojega nije upamtio. Kad su ono jugoljevičari stavljali ćirilične ploče po Vukovaru, on je u odori hrvatskog policajca jednu od njih skinuo. Rekli su mu da je teško pogriješio, a nisu rekli da su prije toga oni učinili još teže šaljući ga da čuva te ploče. I bezobzirno su ga najurili iz policije, dok su u njoj ostavili one koji su razarali Vukovar. Igor se našao na ulici. Očekivao je da će barem ovi novi ispraviti nepravdu, ali do dana današnjega od svega toga ništa. I jednostavno rečeno, pukao je. Hrvatska država ne smije ga nakon svega osuđivati, nego mu vratiti posao i da može u miru graditi svoju budućnost.
Dok hrvatski političari na 25. obljetnicu zauzeća Vukovara, koji je omogućio svima nama slobodu, budu šetali njegovim ulicama dao Bog da odluče uistinu biti hrvatski političari. Takvi ne će misliti na svoju karijeru i zbog toga donositi pogrješne odluke, već na »karijeru« svoga naroda i svim se silama tući da mu bude bolje. Jednom moraju doći takva vremena, samo treba izdržati. Zazovimo Boga u pomoć i nemojmo za poginule govoriti »Slava im«, već »Pokoj vječni daruj im Gospodine«. Izvrgli su se pogibelji zbog Boga i domovine, a ne zbog neke slave.