Print Friendly, PDF & Email

Zdenko Antunović, Moj haiku, HKD Napredak, Bugojno, 2019.

Kada pogledamo kroz prozor, opažamo kako izvan njega protječe svijet kojemu se možemo pridružiti ili ostati zatvoreni u svoja četiri zida. Svatko mudar zna koji je pravi odgovor. Dotični isto tako zna da sve to nije nastalo slučajno, da je netko beskrajno mudar na početku svega i da nas očekuje jednoga dana kod sebe. Zdenko Antunović bi u jednom svom haiku to ovako rekao: Beskrajni svemir./ I bi tama – svijeta./ - On luč upali.

Polazeći od ovih datosti Antunović je krenuo u pustolovinu uobličavanja »svoga haikua«, onoga naizgled sićušnoga oblika a tako velikoga u svome značenju. Bilo koji haiku, naime, ako je dobro napisan krije u sebi bogatstvo. Nešto poput kapljice vode. Jest malena, ali je tako puna života. Baš kao i ove riječi pred nama.

Razmišljajući o svijetu oko sebe pjesnik ga promatra u godišnjim dobima: proljeću, ljetu, jeseni, zimi. Mogli bismo reći: klasika. Međutim, sve počinje stihovima koji govore o zrnevlju života, da bi se završilo stihovima o žrvnju života. Kao da nam se poručuje: ma jesmo mi ovo i ono, prolazimo kroz to i to, ali nas na kraju čeka sudbonosan ispit. Žrvanj života/ svaki dan melje vrijeme./ – Prolazi život./ Sjećanja postaju san,/ pod jutarnjim suncem. Imamo li to na pameti ili samo žurimo i žurimo, gonjeni žrvnjem tzv. suvremenog mišljenja?

Kao i obično u haiku ostvarajima, sve odiše idilom. Stapamo se sa svijetom oko sebe, živimo s njim i odgonetamo, recimo to tako, znakove na putu. A oni su tako različiti. Pitaju nas koliko smo ozbiljno zagrizli u život, koliko ozbiljno shvaćamo veličinu prolaznosti. Da, upravo tako. Prolaznost nije izgubljenost, ona je veličina kad sebe doživimo kao putnika otvorenih očiju i otvorena srca.

Osim što je samome sebi darovao izlazak kroz vrata, zahvaljujući prozoru kroz koji je najprije povirio, Antunović to nastoji darovati i drugima kojima su takve stvari ipak uskraćene. Svojim prstima stihove će moći dodirivati i slabovidne ili slijepe osobe te ih uvlačiti u svoje srce i o njima razmišljati. Zaplovit će prostranstvima i dodirnuti ljepotu, baš kao što ju je pjesnik dodirnuo. Osjetit će šum vjetra, cvjetanje trešnje, bjelinu snijega. Vrijeme se mijenja, ali ono divno ostaje. Mogli bismo s pjesnikom reći: Pobjegla je noć/ u krijes vatre ivanjske./ – Toplina jutra.

Zaista, koliko nam je toplo jutro i topao dan, ovisi od nas samih. I priroda i ljudi kucaju na naša vrata i žele ući. Vrijedi ih dočekati u ozračju stihova pred nama. Nismo takmaci na ovoj zemlji, braća smo i sestre koji trebamo jedni druge. Dotle oko nas pršti uzvišenost stvari što ih je Bog stvorio i koje nas zovu da nas obviju svojim plaštem. Moj je život/ radost kaplje u slapu./ – Tijek vremena.

I da se kratko vratimo na moto ove knjige. Tražite i naći ćete! (Mt, 7,7). Božanske su to riječi i pjesnik njima želi izreći svoj stav prema životu. Bog nam je sve pripravio, a do nas je hoćemo li se usuditi pritegnuti sandale i ići potražiti te njegove darove. Razmišljajmo o tomu dok budemo čitali ove prozračne, lijepe, životodajne stihove.

Miljenko Stojić

Zdenko Antunović, Moj haiku, HKD Napredak, Bugojno – Zagreb, 2019., str. 6. – 8.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 11. rujna 2019.

Osobno