Milan Lončar, Sunce na zalazu, Franjevački muzej U kući Oca mojega, Posušje, 2022.
Pjesme se obično pišu u ranijoj dobi. Ako ništa drugo, onda potajno. Pa se onda pale ili se samouvjereno istupi naprijed. U Lončarevu slučaju to se sve nekako ispremiješalo. Rano počeo pjevati, a kasno počeo paliti, srećom neuspješno.
Matija Macan, Slutnje i nemiri, Matica hrvatska, Čitluk, 2021.
Za prvo sam djelo Matije Macan Prekinuti let znao, ali ga nisam imao čast pročitati. No, pabirčio sam po internetu i barem shvatio o čemu je riječ. Govor je tu o našem bivovanju na ovoj zemlji, o našem postojanju u životnim kovitlacima. A takvo je i ovo djelo pred nama. Samo za razliku od prvoga, ne radi se ovdje o romanu već o pjesmama i ogledima što je jasno naznačeno u podnaslovu. Uz poruku dobili smo tako i tri književna oblika koja svako na svoj način izražavaju onu temeljnu spisateljičinu misao.
A kakva nam se ona čini dok listamo stranice ovih zapisa nastalih u vremenu nečega što je nazvano koronavirus, Covid-19 i nekim drugim imenima? Valja nam otvoriti i srce i um, jer ovi redci nisu napisani zbog same ljepote zapisane riječi. Oni donose i poruku koja bi htjela zasjeći u naš život, ispraviti ga ako nije išao stazama kojima je trebalo, ohrabriti nas ako smo slučajno pustili tuzi da nama zavlada... Razlika je to od nekih drugih djela koja se trenutno stvaraju u hrvatskom narodu. Tamo se pokušavaju ispuniti modni trendovi u tom trenutku dok se ta djela stvaraju. A čini se to zato da se pisac vine u književno zviježđe i da tamo što duže ostane ne stvarajući više dalje. Jer, moglo bi to uprljati novodosegnuti lik u koji si se tako zaljubio.
Uvod
Pred nama je čovjek i njegovo djelo u rasponu od književnosti do novinarstva. Radi se o Zdravku Nikiću. Nekada sam pisao o njegovim knjigama usredotočujući se na njih. Za ovu prigodu više sam se usredotočio na cjelokupnost njegova djela tražeći mu temeljnu nit. Pa sam tako u njegovu životopisu pronašao da je kao mali pomagao majci Anđi u tkanju. Ona nije bila pismena s obzirom na slova, ali je bila pismena s obzirom na pripadnost. Pjevušila je umilnim glasom malom Zdravku junačke pjesme te mu pričala razne predaje i legende. Korist je bila dvostruka. Njegova duša dobivala je pravilan odgoj, a nije ni zaspao tijekom pomaganja. Tako je nastao Zdravko kakvog ga poznajemo.
Ja ću danas iznijeti nešto od onoga što sam pisao o dvjema njegovim knjigama. Jedna je prozna, druga pjesnička. Nekako ga obasjavaju u njegovoj cjelovitosti.
fra Frano Dušaj, Mučenici, evo Gospe, Katolički duhovni centar, Sukruć, 2020.
Kada su umirali prvi kršćanski mučenici, onda ih njihova zajednica nije zaboravljala. Dapače! Marno su popisivali podatke iz njihova života i mučeništva tako da su nastali veliki poznati kršćanski žrtvoslovi. Istina, zub vremena je znao izgristi sve te podatke, ali duhovna korist je bila ogromna. Svjesni važnosti mučeništva prva Crkva ne slavi ovozemaljski rođendan svojih mučenika nego njihovo rođenje za nebo. S toga gledišta moramo i trebamo promatrati i naše mučenike.
Fra Frano Dušaj nije na sve ovo odmahnuo rukom nego se u sve i sam uključio. Budući da poznaje mučeništva iz komunističkoga doba, počeo je pisati o svemu tomu. Ovim djelom pred nama završava trilogiju s tom problematikom. U prvoj knjizi opisao je fra Zefa Leonarda Tagaja, iz Traboina u Crnoj Gori, koji je vjernom puku Božjem ostao u uspomeni kao nepokolebljivi pastir povjerenog mu stada, odlučan da ga ne izda niti ostavi ni pod koju cijenu. Druga knjiga govori o fra Antonu Harapiju iz Skadra u Albaniji kojeg su sramno osudili te tajno pogubili i pokopali. I treća je ova knjiga o hercegovačkim pobijenim franjevcima.