Zdravko Kordić, Djela, I. – IX., Naklada Vlado Vladić, Zagreb, 2022.
Dođoše i ta vremena da se tiskaju Djela, ne ćemo reći sabrana, jer pisac je živ i još će, ako Bog da, pisati. Uostalom to je i naznačio u VII. svesku u poglavlju Prvotisak. Misli se na pjesme, jer odatle je Zdravko Kordić krenuo i k tome neprestano ide, pa ma što radio.
Svezaka je, do sada, vidimo sveukupno 9. Nisu izlazili korak po korak nego odjedanput svi zajedno. Odraz je to Kordićeva društvenog stanja. Neki kojima je uputio zamolbu za pripomoć u tiskanju ovih djela nisu se odazvali te ih on uredno navodi u letku ubačenom u I. svezak. Nije mu to prvi put da je ostavljen na cjedilu. Ponajbolje o tome piše Ilko Barbarić u ogledu »Pjesnici i bolesnici« donesenom u svesku VIII. (str. 479.) s nadnaslovom »U povodu«. Samoprozvani hrvatski član predsjedništva BiH Željko Komšić smjesta je Kordića nogirao čim je zasjeo na stolicu. A u Mostaru ga nije dočekalo mjesto koje ga je trebalo dočekati u Zavodu za školstvo. Zasjeli neki drugi na njegovu stolicu, kao na stolice onih što odoše braniti domovinu u ovom zadnjem ratu. Ali Kordić se unatoč svemu nije predao, nastavio je raditi i boriti se te je skupio i sredstva za tiskanje ovih djela.
Ta u crno zavijena djela, ali sa svijetlim sadržajem, započinju govorom o A. B. Šimiću. I tako čitav I. svezak. Nije to puki dug »zemljaku«, već novo vrjednovanje njegova života i rada. Kordić je jedan od prvih koji se usudio dokazivati da Šimić nije nikakav bezbožni i iskorijenjeni pjesnik. Takvima su ga nastojali prikazati tek u jugokomunističkom sustavu za svoje opravdanje. Kordić je čak doktorirao dokazujući da je Šimić bio otvoren Bogu i da je njegov nazovi bezbožni govor ustvari samo traženje transcendencije, Boga, naše vječnosti s onu stranu života. Šimićeva »avangarda« nije jugokomunistička avangarda, ona je sasvim nešto drugo. I uspio je dokazati te svoje teze pa preporučam svakako pročitati tu Kordićevu donesenu disertaciju.
I sljedeći svezak, II., naš pisac posvećuje jednom književnom velikanu iz Hercegovine: fra Janku Bubalu. Piše o njemu ne doktorat, nego nekoliko vrijednih studija. Prikazuje ga onakvim kakvim on zaista jest: čovjekoljubiv, domoljubiv, bogoljubiv. Nije zaboravio ni Bubalov odnos prema Kraljici Mira sažet u knjizi »Tisuću susreta s Gospom«. Ovako općenito o njemu razmišlja. »Bubalov jezik nije isključivo preuzet iz lingvističkoga poimanja jezika već iz jezika kao totaliteta iskazivanja misli, osjećanja, ideja s naglašenom regionalnom jezičnom introspektivnošću. Njegova rječitost i komunikacijska funkcija izvanjšteni su i ostvareni kroz solilokvij, kroz zamišljeni i mogući dijalog s vremenom, prostorom, zavičajem, čovjekom, manje s mogućim i potencijalnim čitateljem.« (II., str. 111.). Zaključuje: »O Bubalu su mnogi pisali, ali smatram da je njegovo djelo još uvijek nedostatno istraženo s obzirom na estetsku i prije svega poetsku vrijednost njegova djela.« (II., str. 13.) I onda Kordić nastavlja o suvremenom hrvatskom pjesništvu BiH. Ali ne ćemo sada o tome.
Ako bismo željeli ukratko ocrtati Zdravka Kordića, onda bismo ga mogli poglavito ocrtati slikama koje smo naznačili u govoru o spomenutoj dvojici hercegovačkih i hrvatskih pjesnika. Takav je Kordić od početka svoga pjevanja, iako su drugi nastojali odlučivati kako će izgledati te njegove pjesme kada se pojave u javnosti. Govori on o tome dok spominje svoju prvu knjigu pjesama »Svjetlost snovidjela«. Trebale su joj dvije godine da stupi pred čitatelje ili da se riješi cenzorskog sita.
Dok pokušavamo osvijetliti književni lik Zdravka Kordića kroz ova pred nas rasprostrta djela, za oko mi je zapela jedna od njegovih prvih pjesama Sacramento. U popratnoj bilješci on navodi da ju je objelodanio u negdašnjem dvotjedniku Oko u rubrici Mladi pjesnici pod uredničkom palicom Stojana Vučičevića. Kordić je pjesmu bio zagubio, Vučičević je rano umro te je tako sve prekrio zaborav. Ali pjesma se pronađe i obradova našega pjesnika. Ovako ona ide: Turobna rika planina/ Grč plamena i pjev/ Izvora/ Ugasle zvijezde vjetrom ne/moći/ Božanski drhtaj glasa/ i sacramento vjetra,/ u gluhom prostoru straha// I sablast vjetra/ i rika plamena/ u duboku jezu putuju (VIII., str. 542.) Mora se priznati da je Kordić kasnije slijedio osnovnu potku ovoga pjeva, naravno dotjeranije i zrelije.
Bilo je za očekivati da pjesnik, iako je i književnik u širem smislu, upravo pjesmama započne ovu svoju nizanku ispisanih riječi. On se s tim pojavljuje tek u VI. svesku dodajući mu još jedan. Dobiva se dojam kao da je htio poći od konca, kakav je sada, pa polako prema početcima. I onda je sve zaokružio govorom drugih o njemu, dodavši svemu na kraju i neke svoje oglede. Time jasno kaže takav sam, ali jesam i ovakav. Ima, naime, u tim ogledima i govora o našoj prošlosti i govora o našoj sadašnjosti. Pjesnik se bori te, između ostaloga, šalje Otvoreno pismo »neovisnim« hrvatskim intelektualcima Herceg Bosne. Ali, bolje ništa o njima, teška je to tema.
Prikazivao je Kordić i djela drugih, a nije tek samodopadno prebirao po njihovim riječima o njemu umujući što su htjeli zapravo reći. Sadržaj je to III. - IV. sveska. Poglavito su u motrištu nečija književna i publicistička djela, ali ima i ispravljanja nezasluženih nepravdi kao u ogledu »Izvješće o radu Ogranka MH – Mostar od 16. studenoga 1996. do danas«. Kada je taj ogranak zapravo zaživio, tko mu je bio na čelu..., zanimljivo je pročitati.
Nikako ne smijemo preskočiti ni filozofski rad Zdravka Kordića. Donesen je u svesku V. Govor je u njemu općenito o filozofiji, ali i filozofsko promišljanje sadašnjice i umjetničkoga stvaranja. On tu traži čovjeka, traži Boga. I treba reći da ih pronalazi. »Pijetet znanstveno-tehničkoga racionaliziranja i kalkuliranja čimbenicima zamračuje pjesničku umjetnost, uništava ono što je u njoj sadržano i iz čega ona proizlazi. Ako su znanost i tehnika legitimni sljednici konzekventno izvedene povijesti metafizike – znači li to da su znanstveno-tehnički postupci metafizički, ili su potpuno neovisni od nje, što zaključuje prirodna znanost – pošto je, po njezinu priznanju, metafizika uništena?! Znači li to nadalje, što nas ovdje zanima, potpunu nemogućnost pjesništva? Ili je pjesništvo puki nadomjestak i privjesak znanstveno-tehničkoga operacionalizma? Očituje li znanstveno-tehničko doba svoju moć kroz "Auschwitz", kroz "hladni rat", kroz nuklearnu energiju super-bombe? Čemu pjesništvo poslije svega toga?« (V., str. 291. - 292.)
Odgovoriti nam je svima na to, a ne samo našemu pjesniku, dok u međuvremenu pokušavamo sažeti misao o Kordićevim djelima. Pokazuje se da je on nadaren riječju i Riječju. Neprestano traga za tim odrednicama, baš poput Šimića, neprestano uranja u bitak življenja, baš poput Bubala, neprestano ide naprijed baš poput sebe samoga. Zbog svega toga čitajući ih doživljavamo da je ono o čemu Kordić govori i naš krug u kojemu se krećemo.
Djela su mu zacijelo dobar doprinos hrvatskoj književnosti, bila ona toga malo više ili malo manje svjesna. Sve će se odigravati kroz odgovor na Kordićevo pitanje: »Može li se, ne samo hrvatstvo, već Zapadno kršćanstvo spasiti, je li Zapad odveć iznevjerio kršćanstvo...« (V., str. 499.) Živi bili pa vidjeli!
Miljenko Stojić
Predstavljanje, Mostar, 26. studenoga 2022.; Osvit, XXVIII., 111-112, Mostar, 2022., str. 255. – 258.; Motrišta, 129-130, Mostar, siječanj-travanj 2023., str. 117. - 119.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 19. srpnja 2023.