Marela Jerkić Jakovljević, Ljubav i smrt, Vlastita naklada, Mostar, 2021.
Domovina, inozemstvo, ljubav, smrt, vjera i još nešto sličnoga sjedinilo se u ovoj zbirci pjesama. U jedno ih je sabrao Giacomo Scotti od onih objavljenih po književnim časopisima i onih zaostalih u rukopisu. Ujedno ih je preveo na talijanski te napisao predgovor. Dojam je da je to dobro učinio. Pred nama se odmata jedan život iz vremena Domovinskoga rata pa do ovih naših sadašnjih dana. A ima spomena i na prijašnje godine kada je tijelo bilo mlađe i ipak drukčije odgonetalo događaje oko sebe.
Zbirka se otvara pjesmom Uzvišenoj. Posvećena je Gospi nebeskoj ili Kraljici Mira kako se ona očitovala. Došla je u župu Međugorje među to kamenje, a nakon toga njezini paćenici gmižu ka križu ispucalih peta, kako kaže. I dodaje: Duhom poslani/ sa svih strana svijeta/ dignute glave/ mole.// Za pokoru vječnu:/ mole. (str. 10.) Pretposljednja je, pak, pjesma u zbirci Kraljica Katarina. Po meni bilo bi bolje da je na kraju. Tako bismo imali dvije majke, dvije zaštitnice, na početku i na kraju, kojima je hrvatski puk itekako privržen, a njegovi umjetnici im stvaraju nebrojena djela. Priređivač je očito pred očima imao drugi naum sadržan u samom naslovu Ljubav i smrt. Istina je, pjesnikinja pjeva o tome, ali je duboko uronjena i u ovu prolaznost, odnosno u glavne naglaske te prolaznosti.
Za daljnji tijek Marelina pjeva važna je svakako i druga pjesma donesena po redu: Žena. Ona to ljudsko biće doživljava na uzvišen način pa bismo čak mogli u tom pjevu prepoznati i Gospu. Kroz taj osjećaj uzvišenosti pjesnikinja kasnije prilazi pojmu ljubav. Nije to trenutno shvaćanje koje bi htjelo samo šokirati, oni bi rekli pomaći granice, to je shvaćanje zdravog odnosa ženskog bića prema muškome i obratno. Nisu na ovoj zemlji da bi zadovoljili neke svoje nagone, nego su ovdje kako bi ostvarili to svoje nutarnje poslanje, onaj osjećaj da te netko drugi čeka i da ti njega čekaš. A u tome je onda sadržan život i onoga trećega.
Ovo shvaćanje naravno da se prelijeva, samo na drugi način, i na odnos prema onome tko ti je bliz po krvi. U ovom slučaju to je brat. Pokosio ga je rat u Mostaru onih devedesetih godina prošloga stoljeća. Bilo je to u trenutku kada se oslobađao svoj grad, svoja domovina. Njoj, sestri, nije bilo lako, majka je tugovala, a otac nije odavao svoju tugu, kaže u pjesmi Bratu. Na te misli nastavlja svoje umjetničko tkanje u pjesmi Dug je mir tvoj u kojoj još više izražava svoj odnos prema bratovoj smrti. Pa tako kaže: Čujem glas tvoj:/ Ne oplakuj me, sestro,/ rukama svojim obgrli život,/ mladost moju/ k'o prisegu nedovršenu./ Tamo gdje ja sam stao/ ti nastavi dalje. (str. 52.) Sve je jasno i ona je očito poslušala te nijeme bratove riječi.
U svojim pjesmama Marela Jerkić Jakovljević nipošto ne zaboravlja svoj rodni grad Mostar, svoju domovinu, jednostavno Domovinski rat. Ovo što smo do sada govorili ili što smo sada kratko ocrtali mislim da najbolje sažima u pjesmi Mostaru. Navedimo je cijelu: U meni/ sva bol/ Mostara.// Ljudi bez osmijeha/ s križem u njedrima./ I plaštem.// U očima im nada:/ s pogledom na zemlju i nebo,/ s molitvom Bogu/ da ukroti nemir/ baruta/ i vojnika.// I miris/ proljeća, jeseni i ljeta. (str. 30.) Svjesna je da su naše ruke nedostatne oduprijeti se same zlu, ali ako se isprepletu s onima Božjim čuda se mogu dogoditi.
Znamo da su se čuda dogodila i da je njezin brat Željko jedna zraka u njima. A tamo gore gdje je sada i mi ćemo doći nekoga dana, svjesna je toga pjesnikinja. Zbog toga ova zbirka ne odiše pomodnim crnilom, nego odiše svjesnošću hoda kroz život pa ma kakav on bio. Sve je ovo prolazno, samo nije prolazno nebo koje zaslužujemo svojim hodom ovozemaljskim stazama.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 31. kolovoza 2022.