Ljiljana Vasilj, Kap beskraja, Tkanica, Zagreb, 2022.

Život nije ravna crta, čak ni kod onih koji se kupaju u bogatstvu koje su sami pošteno stvorili, nekome oteli ili im ga je netko poklonio. Događaju se tu razni obrati u našu korist, kao i na našu štetu.

Svjesna je svega toga Ljiljana Vasilj dok pred nas rasprostire svoju najnoviju stihozbirku. Govori da je ime za njezinu čežnju jezik. Njime »čovjek/ imenuje sebe, svoje traganje/ za smislom, zemaljsku ljepotu...// Ide tim putem makar joj se u ovom vremenu to činilo posve uzaludnim, ali ipak »ispisujem i predajem riječi/ u jeziku svoga naroda« (str. 5.)

Nije nimalo naša pjesnikinja pogriješila kada je upravo ovako započela svoj govor. Odrednice su njezina života ljepota, ljubav, Bog, domovina, društvenost. I sve tu staje, kao u jedan lijep buket. Satkan je taj buket od različita cvijeća koje se prelijeva, recimo to tako, jedno u drugo te draška naše oči i naš osjećaj za lijepo. Stvaran je duži niz godina, još tamo od 1988. Nije se pjesnikinji očito žurilo, treba duboko upiti neku ljepotu da bi se onda govor o njoj iznio pred drugoga.

Lijepo sve ovo izriče u pjesmi »Kad umrem«. Ne žali ona tu za životom, dapače, puna je ponosa i odgovornosti. Hoće da joj se na kovčeg stavi hrvatska zastava, umjesto cvijeća koje će beskorisno uvenuti. Za života bila joj je dovoljna njezina ljubav i ona sinovljeva. »Rođena sam kao žena/ u malom narodu/ i ponosna sam bila«. Naravno, ne misli ona ovdje da je taj narod nitko i ništa, već da ga nema toliko na broju koliko ima onih drugih. No, unatoč tomu on je velik i zbog toga je zastava ono nešto »za malo dostojanstva/ u posljednjem času/ prije vatre i pepela«. Ovakve misli potka su i pjesmi »Hercegovka« te »Zemlja dom«. Naravno njih slijede i neke druge, ali izdvojimo baš ove. Nismo maslačak bačen na ubogu zemlju, bića smo koja duboko osjećaju tlo na kojem su nikli.

Svi stihovi, tako rekuć, u ovoj stihozbirci prožeti su Bogom ili slutnjom na njega. On nam se danas posebno objavljuje preko svoje Majke u Međugorju, kako nosi naslov jedna od pjesama. I Ljiljana Vasilj želi da se potpuno osloni na Njega. »Ništa zadržati ne ću/ da mi ne prlja prste/ k'o sitna prašina.« Samo se tako može dostojanstveno proći ovom zemljom »sluteći/ ljubav koja mi daje put.« (str. 36.) Zato se mora umrijeti sebi i postati novim čovjekom (str. 37.). A taj novi čovjek, koji smo mi, zrnce je pijeska nošeno olujnim morem.

Ljubav prema Bogu nužno rađa i ljubav prema ljudskom biću. Ta ljubav puna je blizine, prijateljstva, one dubinske ljudske čežnje za prepoznavanjem. Jasno to Ljiljana Vasilj kaže naslovima pjesama »Pokloni mi jedan dan« i »Voli me jedan dan«. Dan koji ona traži običan je, tih, ljetni. Tu je i more sa svojom obalom izvan gradske vreve. Spuštamo se u dubine sebe i bivamo bića zagledana u vječnost, neprolaznu ljubav i ljepotu.

Pjesme koje čitamo nisu poredane u cikluse. One izviru jedna iz druge i prelijevaju se kao kišna kap. Nemaju sve ni naslova. Pjesnikinji je očito bilo stalo do toga da više naglasi neku misao, ugođaj, nego da krene uobičajenim, utabanim putem. Samo će nas iskorak osloboditi, kao da kaže.

Mislim da će čitateljstvo rado primiti ove stihove. Ne umaraju, dotiču se bitnih tema u našemu životu, jasni su i isklesani srcem. Neka im je stoga sretna daljnja plovidba uzburkanim ovozemaljskim valima.

Široki Brijeg, 6. prosinca 2022.

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 1. ožujka 2023.