Blanka Kraljević, Granice u glavi, Matica hrvatska, Široki Brijeg, 2023.

Zanimljivo je čitati knjige poput ove. Ne pljuju po sebi, a poglavito po nama, već umjesto toga toplo pričaju i o sebi i o nama. Pritom ne pretjeruju. Takvi smo kakvi smo, sa svojim snovima i svojim strahovima.

Zbog toga bismo ovo djelo mogli svrstati u dobro zaboravljeni pravac: realizam. U obliku crtica, koje bi lako mogle poslužiti za puno složenije književne oblike, otvara nam se društvo koje život nije nimalo mazio. Naprotiv. Taru ga ratovi, neimaština, bolest. Svjetla naoko nigdje na vidiku. Ali on istrajava i strpljivo, kako samo njemu odgovara, oblikuje svoj svijet.

Oni koji su mijenjali stranu nisu dobrodošli u ovakvo društvo. »"Ostavio Bibliju i odmah pri'vatio Manifest", govorili su mu iza leđa mještani koji su mu zamjerali to što je brzo okrenuo ćurak.« (str. 24.) Umjesto toga cijenili su onoga tko se usudio boriti u okolnostima kakve su ga već dopale. Takav jedan lik je mladi učitelj. Bio je toliko siromašan da nije mogao platiti autobusnu kartu od Mostara do Ljubuškoga kamo je bio određen na službu. Ali je polako slagao kockice. Kada se već privikao i kada su ga već zavoljeli, morao je na tzv. odsluženje vojnog roka, tamo u glavnom gradu države. Budući da su i časnici, ili starešine, uglavnom bili nepismeni, uz opismenjavanje vojnika trudio se i oko njih. Imao je u tome uspjeha, kao i u daljnjem učenju kada je shvatio da je na njegovo prijašnje mjesto zaposlena nova osoba.

Društvo je, pak, prema znanju različito prilazilo. »Ne bi trebalo dite slat u toju partizansku školu jer nisu oni dugoviti. Nalet ih ne bilo, ne će zár još dugo. Naši se već skupljaju. Brzo će krenuti akcija od Stilja.« (str. 17.) Bila je to baba Ruža sa svojim saznanjima i umovanjima. Did Jure zastupao je drukčije mišljenje. I tako su se lomili stavovi, moglo bi se reći sve do naših dana. Postojali su njihovi i postojali su naši, pa se ti onda tu snađi. To je obilježilo čitavu nam povijest od otprilike zadnja dva stoljeća.

Blanka Kraljević, osim Prvoga, Drugoga i Domovinskoga rata, spominje i zlosretno tursko vrijeme pri njegovu kraju. U puku se šuškalo da stižu neki novi vjetrovi i da će uskoro prestati životarenje, a početi život. To i agin bezobrazluk, kada je došao pokupiti ono što nije orao i sadio, ponukalo je umornog i gladnog Anđelića da mu se žestoko odupre. I aga je morao pobjeći prema Mostaru. Zaista su zamirisala ta nova vremena.

Radnja u djelu naoko teče skokovito. Miješaju se vremena i događaji, miješaju se naše misli. Zar je baš moralo tako biti?

Svo spisateljičino kazivanje razdijeljeno je u dva ciklusa: »Hercegovački krvavi trag« i »Nazovi stvari pravim imenom«. Naoko su različiti, a ustvari su duboko isprepleteni. Od govora prema prilikama oko sebe Blanka Kraljević polako prelazi na prilike u sebi. Kao lik pojavljuje se već očitije pri kraju prvog ciklusa te onda težište radnje prebacuje uglavnom na sebe, iako se ne odriče gore spomenutoga.

»Dogodine će pred kraj ljeta, nekako baš u ovo doba biti trideset godina da te nema. Ne ćeš vjerovati, a kako bi i mogao povjerovati da Pecara već nekoliko godina ima školu. Novu. Ima školu, ali na Pecari skoro da više i nema djece.« (str. 75.) U ove riječi mogao bi se zbiti sav raspon trenutka koji Blanka Kraljević opisuje. Uvijek je nekoga nedostajalo, većinom zbog ratova, pa je tako bilo i s posljednjim. Ostajale su uspomene, život se mijenjao i nosio nove brige. A jedna je od tih hoće li nas i dalje biti u ovim krajevima? Ulice nam zaboravljaju dječji žamor.

Očito ima smisla pročitati ovo djelo. Izreći će nam istinu o nama, bez uljepšavanja, polagano kao što zapravo polagano protječe i vrijeme dok mi mislimo da ono nekuda žuri.

Široki Brijeg, 25. siječnja 2024.

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 7. veljače 2024.