Marijan Mandić, Orlovača, Naklada DHK HB, Mostar, 2023.
Roman pred nama, a mogli bismo to nazvati i svjedočenjem iz druge ruke, naizgled radi o jugokomunističkom vremenu, a zapravo je u svemu zbijeno hudo 20. st. u hrvatskom narodu, s obje strane granice. Zapljuskuju nas iz njega valovi Prve Jugoslavije, a huče i valovi jugovelikosrpskog napada u Domovinskom ratu. U sredini je hrvatski čovjek, u ovom slučaju iz mostarskog kraja, slika i prilika svih naših ljudi u ta vremena.
Radnja počinje u jugokasarni u Požegi. Mladi vojnici JNA na obuci, oni nemili putnici na Križnom putu, tamo od Bleiburga, sa zebnjom u srcu što će s njima biti. Noć ih guta, nikako da svanu bolji dani. Sve završava sljedećim riječima. »Na posljednjem ispraćaju župnik don Mate Nujić je kazao: "Pitam Stojana u Zenici u zatvoru kako mu je kući? 'Dobro je, znaš i sam da je Matija kući', bio je Stojanov odgovor."« (str. 303.)
A Matija je bila Stojanova žena, on je, pak, glavni junak radnje. Službovao je kao hrvatski oružnik, uspio se spasiti iz logora u Požegi i usputnih opasnosti do kuće. Naredili su mu da se po povratku prijavi u Oznu. Nije to učinio. Znao je da Ozna lagano, skroz lagano, šalje ljude na put bez povratka. Odlučio se kriti dok se prilike malo ne srede pa će onda pokušati vratiti se u uobičajeni život. Ali ne ide to tako lagano. Počeli su teći njegovi škriparski dani.
Mandić vješto tka radnju ili slaže istinite događaje. Izvrsno poznaje ljude i društvene prilike u sjevernomostarskom kraju, izvrsno poznaje podneblje. Na taj način ovo je i zapis o jednome području i svijetu kojega više nema. Potopile ga vode hidroelektrane Salakovac. Sve je zamrlo, kao da nikada ni postojalo nije.
Teško je bilo Stojanu Mandiću u škriparskom životu. Najprije u manjim pećinama, a kada je zagustilo onda u onoj prostranoj, Orlovači, nazvanoj po tome što su tamo zalazili orlovi a ne ljudi. Postao je Stojan, dakle, nesmiljena lovina. Tko su bili lovci? »Ljudi koji ga traže su Ahmet Marić, koji je dio rata bio u vojsci NDH, a onda je u ljeto 1944. otišao u partizane, Alija Kreso, koji se negdje skrivao u ilegali pa se priključio partizanima i Gajo Mandić, četnik do jeseni 1943. iz trebinjske šume.« (str. 103.) Očito pravi pravcati jugokomunisti! Za Stojana je najopasniji bio Gajo Mandić. On ga nije htio uhvatiti nego likvidirati da tako napreduje u službi i dobije stan u Mostaru, kako se znao hvaliti.
No, nije bilo lako uhvatiti Stojana i druge škripare koji su se skrivali po Hercegovini. Ne samo što su bili vješti, nego su imali i jatake. U Stojanovu slučaju najprije se radilo o ženi Matiji, a onda o drugima koji su bili i među jugokomunistima, i među muslimanima, i među nekim Srbima. Znalo se tko je Stojan ne samo iz ratnog nego i iz predratnog vremena te se tako prema njemu i odnosilo.
Sva pogubnost njihova, jugokomunističkog, dolaska na vlast vrišti sa svake stranice ovoga djela. Međutim, bila je to povijesna neminovnost. Shvatio ju je i Stojan Mandić. Propali su pokušaji podizanja hrvatske revolucije odmah nakon Drugoga svjetskoga rata, propadaju pokušaji njihova skrivanja. Ozna, naime, ne samo da uhićuje i muči sve one na koje bi posumnjala da pomažu škriparima, već ih i ubija. Znala je to dobro i Stojanova Matija, ali ga nije izdala unatoč uhićenjima i mučenjima. U Stojanu je raslo uvjerenje da njegov naraštaj ne će osloboditi Hrvatsku. Taj zadatak izvršit će njihova djeca i njihovi unuci. Važno je samo da se plamen borbe za slobodu ne gasi, da se prežive zla vremena i onda nastavi sanjati oslobođenje.
Mandić je ovim svojim djelom zahvatio na pravi način, mogli bismo reći, u našu nedavnu povijest. Jedan je od onih koji je prinio obol oslobađanju te povijesti od okova njezina jugokomunističkog prikazivanja. Bilo je tako, a ne onako kako oni kažu.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 22. svibnja 2024.