Tomislav Žigmanov, Prid svitom, samIzdat – Matica hrvatska, Čikerija – Osijek, 2008.
Igrom povijesnih vjetrova hrvatski se puk našao i u Srijemu, Banatu i Bačkoj. Još je tamo, iako u smanjenom broju. Nešto su učinili ratovi i neprijateljski režimi, nešto odumiranje. Ostaje samo slika svijeta koji je nekada tu bio.
Tomislav se Žigmanov hrabro dao u opisivanje toga nestajanja. Pritom nije na sebe stavio preuzetan teret. Progovorio je o svakodnevnim, jednostavnim ljudima, onima koji su u većini i preko čijih se leđa ustvari sve prelama. Približio nam je patnje jednog dijela našeg naroda na koji nažalost počesto zaboravljamo. Dok ih opisuje, prepoznajemo da je to i naša povijest, tako su i nas ovdje gonili i nastojali nam uništiti naš jezik, našu vjeru, naše postojanje.
Drago mi je da je izabrao govor tog područja, ikavicu, kojeg se pomalo stidimo jer želimo biti obrazovani. Zaboravljamo pritom da je to ustvari onaj iskonski hrvatski govor. Tek su prodor Turaka i promjena političkih prilika uzrokovali da za standardni hrvatski jezik nije uzeta štokavska ikavica. Žigmanov izvrsno dokazuje da ona lijepo zvuči. Ne mijenja ništa na stvari ni kad točno ne znamo kako se pojedine riječi izgovaraju. Na ikavicu u tim krajevima utjecali su, naime, i susjedni jezici pa ona nešto drukčije zvuči nego u drugim hrvatskim krajevima. Zbog toga je šteta da dobrodošao rječnik na kraju knjige nije obuhvatio više riječi. Ovako ponekada uz svo dobro nastojanje ne možemo odgonetnuti o čemu se na pojedinim mjestima govori.
Radnja koja se pred nama razastire počinje još tamo od Drugog svjetskog rata i traje do naših dana. Došla je nazovi demokracija i rađa se neki novi svijet. Samo, je li to privid ili stvarnost? U trećem dijelu knjige, njih dvoje, muž i žena, pred spavanje vode o svemu razgovor. To je ujedno i prvi dijalog u knjizi. U prvom dijelu, koji je kao i svi ostali jednostavno označen rimskim brojem, ženski likovi promatraju svijet i govore o njemu. U drugom dijelu to isto čine muški. I onda na kraju ovaj dijalog, muško – žensko. Događaji i ličnosti iz sva tri dijela se isprepliću pa tek na kraju možemo složiti mozaik događanja, ako nam se zbog nečega on slaže. U ovom djelu, koje se zbog svega može nazvati i romanom, mnogo su važniji životni stavovi negoli životne kobi. Likovi se nastoje odhrvati, pate, preispitivaju se, ali nikada ne izdaju to što jesu. Oni su narod i taj narod je neuništiv. Te istine Žigmanov nenametljivo provlači i kroz naslove pripovijesti od kojih je roman satkan. O tome se priča uvečer uz vatru na ognjištu, iako pisac na početku kaže da su likovi i događaji u svim pripovijestima izmišljeni i da je možebitna sličnost sa zbiljom slučajna. Nemamo razloga ne vjerovati mu, ali dijelovi toga mozaika potječu ponajprije iz svakodnevnog narodnog zapamćenja. Što je pisac sve to poredao po svom nahođenju, tek je umjetnički dodatak i ništa više.
Nije mi jasno zbog čega Žigmanov na kraju romana stavlja da ti i ti preporučuju ovo djelo i donosi njihov kraći tekst. Dovoljno je jak pisac da su mu dostatna uobičajena dva recenzenta i ništa više. Preporuku za čitanje neka ostavi čitateljima koji će je prenositi od usta do usta.
Bilo bi dobro kad bi književnici ili jednostavno umjetnici i iz drugih hrvatskih iseljeničkih sredina malo više obrađivali taj svoj svijet. Ima nas koji želimo saznati što se s njima događa i koji smo spremni otvoriti vrata svakoj mogućoj suradnji. Sve će nas to skupa obogatiti i doprinijeti ugledu nam jedine domovine.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 24. siječnja 2011.; hrsvijet.net, 22. siječnja 2011.