Print Friendly, PDF & Email

Ivana Šojat-Kuči, Unterstadt, Fraktura, 2009.

Šutnja. Ona ubojita, svakodnevna šutnja. A onda dijete pronađe fotografiju. »"A tko je ono?" "Nitko!", procijedio je kroza zube, otimajući mi fotografiju. "Baš nitko!"« (str. 120.) Riječ je o ocu, njegovu ocu, njegovoj kćeri i njegovoj unuci. Ne, ne radi se o bezosjećajnosti. Samo su komunisti povijest obojili svojom bojom, crvenom. »Zacrvenit će se Hrvatska«, reče trenutni hrvatski predsjednik Josipović puno godina kasnije.

Roman je satkan od životnog udesa četiri naraštaja u obitelji. Da, to je njemačka obitelj u Hrvatskoj, točnije Osijeku, odnosno jednoj njegovoj četvrti. Odatle i naziv samog romana, Unterstadt. Prabaka, baka, majka, pripovjedačica. Ima tu i muških likova, kao što već spomenusmo, ali ženski su likovi nositelji radnje. Ovim osnovnima pridodaju se naravno razni drugi. I povijest teče, krvava i teška.

Bič protoka vremena nemilosrdno udara njemačku manjinu. Tjeraju ih u logore, ubijaju, otimaju im kuće i imanje, protjeruju, siluju... Jednostavno su bića za odstrjel. Dok najmlađi naraštaj, pripovjedačica, priča o svemu tome, ujedno priča i o svojoj osobnoj povijesti. A u njoj se svašta skupilo. Najprije je teško saznala kome ustvari pripada, poslije toga otišla na studij slikarstva za koji je tek mislila da ima dara, pobacila začeto dijete, mladić joj poginuo u Domovinskom ratu, davno ostala bez vjere... Sve joj se smiješalo.

Da nisam prije čitao o kojoj temi govori, ne bih roman dočitao do kraja. Napisan je u trenutnom modnom stilu. Nema puno ni radnje, ako radnja nije svo pripovjedačicino sjećanje. Ona, naime, nakon što joj je susjeda Jozefina javila da joj je majka na umoru, putuje u Osijek. Ali dok je stigla, majka je već umrla. Kuća je ostala prazna. Odsjeda naravno u njoj, brine se za majčin sprovod i prekapa po starim fotografijama. A tu je i Jozefina sa svojim sjećanjima i poviješću. Kroz tih nekoliko dana pred njom se otvara puno toga novoga. I Katarina, pripovjedačica, skače s događaja na događaj. Teško je sve to pratiti. Pritom se ponaša kao djevojčura iz šezdesetosmaških godina. Pije, puši, ružno govori, Bog i te stvari je ne zanimaju. Tek negdje u dnu svih tih riječi naslućuje se da je nešto strašno žulja. Na nekoliko se mjesta i ponavlja, kao u onom događaju sa Snježaninom bakom koja se ubila zbog svoga muža Dragana, jer se osjećala krivom što je zajedno s njim uselila u tuđu, njemačku kuću.

Dok razotkriva predrasude prema njemačkoj manjini, Katarina njeguje slične predrasude, sada prema pripadnicima hrvatskog naroda iz južnijih krajeva. Spominje neke koji su siromašni i nekulturni došli s kamena, hercegovačkog ili imotskog, kako kaže, te zagadili svakodnevni život. Opisuje nam pritom Marka koji se uselio u tuđu lijepu kuću i od nje napravio svinjac (str. 92. i 286.). O čemu se ovdje radi, potpuno mi je nejasno. Koliko ja znam, u zlosretna komunistička vremena Hercegovci i Imoćani bili su ili pod ledinom, ili u tamnici, a ostatak je nemilosrdno gažen da bi šutio i bio pokoran. Možda misli na neke druge Hercegovce i Imoćane, samo trebalo je to jasno reći.

Bez obzira na sve kritike ovaj roman ipak valja pročitati. Pokrenuo je temu koju se još nitko nije usudio iznijeti na javu. Dok sam čitao radnju romana, na um mi je padala sudbina ustaških, domobranskih, jednostavno rečeno svih onih obitelji koje su komunisti držali neprijateljskima. Sve je isto, samo imena treba promijeniti.

Na kraju romana i Katarina se sudarila sa svojim životnim tijekom. Vrativši se u Zagreb jednostavno je osjetila potrebu otići u katedralu. »Čitava je izduljena kamena unutrašnjost mirisala na tamjan, na suspregnuti dah bolesnih i plačnih ljudi. U glavi mi se smijala baka.« (str. 398.) A ona je, spomenimo, vjerovala u Boga, kao i Jozefina. I roman završava Katarinom koja razmišlja da možda stvarno postoji netko tko prima molitve, ispunjava ih, tko je svima njezinim pomogao da ustraju. Nigdje alkoholnih, cigaretnih i raznih drugih zavodljivih para. Vrijeme je vratiti se kući.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. prosinca 2010.; hrsvijet.net, 13. prosinca 2010.

Osobno