Bože Vukušić, Čuvari bleiburške uspomene, Hrvatski križni put, Zagreb, 2018.

Postojala je dvojba: nastaviti se boriti protiv jugokomunističkih totalitarista ili se predati demokratskom Zapadu. Prevladala je ova druga namisao. Hrvatska je vojska 5. svibnja 1945., zajedno s mnoštvom civila koji su već iskusili jugokomunističke zločine, krenula prema »slobodi«. Ali dočekalo ju je, malo je reći, razočaranje. Razoružali su ih, poglavito Britanci, i vratili u bezdušne šape Josipa Broza Tita. A on je zapovjedio pokolj, i vojske i civila, njih na stotine tisuća.

Početak svega ovoga je na Bleiburgu, zadnjoj točci do koje je stiglo hrvatsko izbjegličko mnoštvo. Neki su uspjeli izbjeći izručenje pa su ih strpali u logore ako im nisu umakli. Jedan od takvih logora bio je u Klagenfurtu. Znali su sve i nisu kukali. Ustrojili su život kako su najbolje znali i mogli, čak su imali i crkvu gdje su se redovno okupljali. Vjera im je puno značila, držala ih je na okupu i bila ono svjetlo na kraju tunela. Osobito su se okupljali oko don Vilima Cecelje. Znali su da je pravi Kristov svećenik i pravi domoljub.

Bleiburška tragedija postala je dio nacionalnog identiteta. »Još jedna razlika u odnosu domovinske i iseljene Hrvatske prema toj tragediji temeljila se na okolnostima da je u komunističkoj Jugoslaviji bio strogo zabranjen svaki spomen na nju, kao i njezino istraživanje ili javno obznanjivanje i obilježavanje, pa čak i žalovanje nad njezinim žrtvama iz najužeg obiteljskog kruga.« (str. 30.) Jugokomunističke vlasti htjele su hrvatsku vojsku i civile prikazati kao zločince, ali trud im je bio uzalud. Hrvatski se puk odupro na razne načine.

Jedan od njih bio je pothvat Počasni bleiburški vod. Korijene mu možemo potražiti u spomenutom logoru u Klagenfurtu. Bila je godina 1952. I dalje je vrilo na sve strane. Škripari u domovini bili su posljednje bitke, hrvatske izbjeglice nastojale su proširiti Zapadom istinu o proživljenoj tragediji. Naravno da nije išlo lako, ali oni se nisu predavali.

Pratimo u ovom djelu kako se rađao Počasni bleiburški vod i kako je s njim danas. Podrobno je o svemu tomu progovoreno. Primjećujemo da su taj razvoj od početka pratili i jugokomunisti. Posebno ih je zasmetao početak komemoracija na Bleiburškom polju u svibnju 1964. pa su zaveli operativnu operaciju kodnog imena »Pliberški vod«, jer je njezina centrala bila u Ljubljani, uz pomoć područnih centara u Kranju, Mariboru, Celju i Novom Mestu. Trajalo je to sve do 19. prosinca 1990. A u međuvremenu su na okupljene oko Počasnog bleiburškog voda izvođeni atentati, otmice ili pokušaji otmica, infiltriranje agenata, širenje lažnih i polulažnih glasina, unošenje nemira... Nastankom hrvatske države to je naizgled sve stalo. Ali samo do povratka neokomunista na vlast u njoj. Opet su počela podmetanja, ukidanja pokroviteljstva nad komemoracijom... Traje to i danas.

U pomoć je priskočila Katolička Crkva i domoljubi. HBK i BK BiH odlučili su 2003. da će na bleiburškoj komemoraciji sudjelovati na najvećoj razini. Županije s hrvatskom većinom u BiH preuzele su pokroviteljstvo nad komemoracijom. Nije se dopuštalo da se ugasi upaljena luč.

Zbog svih nesporazuma kroz koja je morao proći Počasni bleiburški vod, zbog odnosa hrvatskih vlasti prema njemu još nije gotov spomenički kompleks i vojno groblje na Bleiburškom polju. Ali bit će i to budemo li se nastavili boriti. Upaliti nam je sredinom svakoga svibnja obvezno svijeću u svojim prozorima i pomoliti se za duše pobijenih. Poput ovoga djela i Počasnog bleiburškog voda čuvajmo spomen na naše pređe.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 12. svibnja 2021.