Robert Valdec, Deadline, Zagreb, Algoritam, 2009.
O ratu je napisano bezbroj knjiga. Ovo je jedna od onih koja vas ne će ugnjaviti, ne će vam pružiti ni stručni uvid u ono što se događa, samo će vas uzeti za ručicu i povesti tamo. Spoznat ćete da je sve krvavije nego što izgleda u javnim glasilima.
Valdec je novinar i to je ono što ga je gurnulo u ratna događanja diljem kugle zemaljske. Slijedi priču, nastoji zaviriti iza granice, spoznati što se ustvari događa. Ali, muči ga i druga poteškoća. Brak mu se raspada. Ne zna kamo će. I onda Al Qaida napade Ameriku. Zrakoplovi se zabijaju u zgrade. Sve je nestvarno. Na vidiku su događanja neviđenih razmjera. Glavni urednik u novinama gdje radi šalje ga u Al Qaidino leglo, Pakistan, tamo bi moralo biti vruće. Nije mu trebalo dvaput govoriti. Želio se maknuti iz Zagreba, barem neko vrijeme, da se odmori pa makar to bio i rat.
Uvod u knjigu zapravo je malo drukčiji. Dovodi nas pred sami kraj. Valdec se u Bagdadu sastao sa svojim starim prijateljima novinarima s raznih ratišta. Sve gori. Anglo-Amerikanci nemilosrdno prže tu zemlju. A njega u džipu sprovode prema granici. Nije previše uvjeren da će ostati živ. Mora izići pomokriti se. U međuvremenu očekuje kuglu. Ona nikako da stigne. Zaključuje da bi mogao i preživjeti.
Iako je knjiga napisana ponekada sirovim, prljavim rječnikom, u skladu s onim kako to nalaže trenutna pomodnost, ipak je to knjiga koja nas približava životu. U igri si, glava ti može odletjeti, a ti moraš pravo postupati. Jedna od takvih zanimljivih stvarčica svakako je ona kad prilikom dolaska u Irak svakoga pitaju zbog čega je došao. Slijede uobičajeni odgovori ne temu novinarskog poslanja, dok Valdec odgovara da je došao nešto zaraditi i malo se maknuti iz svoga grada. To mu je smjesta priskrbilo simpatije, jer je bilo iskreno. Slično je postupio i pri izigravanju kupnje oružja u selu trgovaca oružjem. Kolega je bio ozbiljniji, pa zamalo obojica nisu izgubili glavu.
Iskrenost je, dakle, još jedna osobina koja krasi ovu knjigu. Možda ga je na to potaknula i spomenuta životna kriza. Uz to mu umire i majka koju voli. Skupilo se puno toga u malo godina. Bio je odrastao kad je i ovamo grmjelo, ali o tome ne priča ništa. Uglavnom, stalno miriše barut pa mu, na stranu strah, nije bilo neobično kad su mu Iračani gurnuli cijev pištolja u usta. Svjestan je da je rat danas ovdje, a sutra može biti u tvome gradu. Ne povlačiš ti konce, nego netko drugi. Zna to i Daša, Darija Aslanova. Novinarska je zvijezda u Rusiji. Ni njoj nije išlo najbolje u braku. Rastavljena je. U bagdadskoj gunguli upoznaje Roberta. Topovi gruvaju, ali njihova ljubav cvjeta. Tako se događaji i na tom planu, zajedno s onim ratnim, nižu u knjizi. Nije poput ljubavnih romana što ih ljeti tiskaju za dokone na plaži, nego je i to žestoko kao i rat koji vani bjesni. Dvoje ljudi, oboje zatreskani u novinarstvo, i oboje zatreskani jedno u drugo. A život tuče sa strane. Kako onda polagano provoditi svoje svakodnevne dane?
Novinarstvo je zacijelo dobilo puno s ovom knjigom. Ona pokazuje kako treba obavljati svoj posao, posvetiti mu se i pritom čuvati svoju glavu koliko god je to moguće. Samo površnom čitatelju, naime, može se učiniti da je Valdec naivčina. Ma kakvi! On je borac. Kad ga se tako shvati lakše ćemo razumjeti i istine koje nam nastoji reći o životu, zamotane u sasvim nešto drugo. Iza privida muškarčine krije se meko srce. Luta u potrazi za smirenjem, onim nutarnjim. Tražeći sebe pronalazi velike životne priče, ne samo ratne. Sjetimo se samo napisa o skloništu za unakažene žene, tamo u Pakistanu. Jednostavno potresno. Ili one o djeci obogaljenoj osiromašenim uranom u Iraku. A puno je toga moglo biti drukčije, samo da se htjelo. Valdec u vrtlogu života odlazi na novi zadatak. Jedno vrijeme bila je to široko prihvaćena emisija Istraga na Novoj tv. Međutim, nekima se nije svidjela pa je ukinuše. Zato, neka je sretno svim tražiteljima istine, pa makar ponekada u tome i zalutali!
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 18. srpnja 2011.; hrsvijet.net, 16. srpnja 2011.