Vjekoslav Lasić, Miro Barešić, Vlastita naklada, Zagreb, 2009.

»Na jednom vojnom predavanju u Šibeniku 1993. jedan je predavač kazao za Miru: "Živio kao terorist – skončao kao terorist – i tu se više nema što reći."« (str. 317.) U to vrijeme u Šibeniku je bila hrvatska vojska, samo da se ne bismo zabunili. Sve je zabilježio Mirin suborac Boris Prebeg.

Prema vlastitim riječima Miro Barešić sve do svoje mladosti nije znao što je: Hrvat, Jugoslaven, nešto treće. Otac mu je bio u partizanima, majka za vrijeme rata bila internirana u Mulatu gdje mu je od tifusa umro brat Mate, tako da se o pripadnosti u obitelji nije mnogo govorilo. Kasnije mu je otac jedno vrijeme radio i kao komandir milicije u Šibeniku te je Miro ostao nekršten.

I onda jedna obična mladenačka tučnjava više-manje sve promijeni, iako su se već i prije počele stvarati pukotine u mišljenju ili se ono počelo oblikovati, kako tko uzme. Miro se potukao sa sinom narodnog heroja. Nadjačao ga je, ali su ga zbog toga osudili na 6 mjeseci Golog otoka. Školovanje je započelo. Komunizam mu se ukazao u svoj svojoj »ljepoti«. Sazrjela je misao pobjeći u iseljeništvo i tamo nastaviti borbu za slobodu svog hrvatskog naroda. I tako se Miro jednoga dana nađe u Švedskoj. O svemu ovome sam pripovijeda na početku knjige. Naravno govori i o daljnjoj sudbini, sve do progona u Paragvaj. Kroz sve to vrijeme sanja o svojoj satniji koja će krenuti u oslobađanje Hrvatske.

Nakon Mirina govora o samome sebi slijede i govori drugih o njemu. Tu je dr. Vjekoslav Lasić, dominikanac, ekonomist Ante Nižić, poduzetnik Ivan Lučić. Ne zaboravljaju ga ni prijatelji i suborci Nikola Majstorović, Boris Prebeg, Anđelko Brajković, Vlado Glavaš i Nikola Lisac. Donesen je i prilog o Miri Barešiću, Zdeslavu Turiću i Frani Bokanoviću, hrvatskim vojnicima koji su zajedno poginuli ili su ih zajedno pobili, još se ne zna.

U Švedskoj se Barešić odmah uključio u rad hrvatskih terorističkih organizacija, kako su ih nazivali UDBA i švedska politika, ili u rad hrvatskih osloboditeljskih udruga, kako ih je nazivao hrvatski narod. Barešić intenzivno uči i svladava srž revolucionarnog djelovanja. Naravno da je nastavio i s treniranjem nekoliko istočnjačkih borilačkih vještina čemu se bio posvetio već u domovini. Ali u to vrijeme u Švedsku dolazi i jugoslavenski ambasador Vladimir Rolović. Bio je veliki Titov prijatelj, jer se istakao u ubijanju Hrvata na Bleiburgu. Čim je došao javno je preko televizije zaprijetio Hrvatima u Švedskoj da će ih uništiti. Šveđani to nisu osudili, niti su prije toga imali išta protiv da on dođe u Švedsku unatoč tomu što su sve znali o njemu. U to vrijeme u Beogradu sude nevino optuženima Hrkaću i Jeliću. Obznanjuju da će nad njima smrtna kazna biti izvršena 10. travnja. U iseljeništvu je sve na nogama. Blago Mikulić i Ivan Vujičević upadaju u jugoslavenski konzulat u Göteborgu da iznude njihovo oslobađanje, ali akcija nije uspjela. Trebalo je nešto novo poduzeti.

UDBA u međuvremenu nastavlja po svome. Sastavlja popise za odstrjel i ubija Hrvate u raznim zemljama po svijetu, baveći se na taj način državnim terorizmom. Hrvati se ne predaju. Dana 4. travnja 1971. Miro Barešić i Anđelko Brajković upadaju u jugoslavensku ambasadu u Stockholmu. Mislili su zarobiti ambasadora, ali on povlači pištolj. Zacrtani plan je krenuo nekim drugim tijekovima. Oborili su ga na zemlju, osoblje je pucalo na njih pa su se zabarikadirali, počelo im je nedostajati metaka. U međuvremenu se umiješala i švedska policija. U okršaju Barešić ubija Rolovića, a kad su se predali švedskoj policiji jugoslavensko osoblje puca na Barešića iz neposredne blizine, ali zbog gužve ga srećom promašuje. O dogođenom bruje sva svjetska javna glasila. Jugoslavija pravi veliki pritisak na Švedsku da joj izruči Barešića i Brajkovića.

Barešić još nema navršenih 21 godinu života kad se u Švedskoj postaje punoljetan. Zbog toga se suđenje odugovlači i onda na njegov 21. rođendan slijedi osuda: doživotna tamnica. Kao maloljetniku to mu ne bi mogli dosuditi. I počinje teći izdržavanje kazne, ali i Barešićeva daljnja borba.

Ono što je obilježilo Barešićevo tamnovanje jesu prosvjedi glađu. Nisu poštivali prava koja su mu zajamčena švedskim kaznenim zakonom pa se on zbog toga buni. Kroz prosvjede glađu, od kojih ga mnogi odgovaraju, malo po malo na vidjelo izlazi istina o hrvatskoj osloboditeljskoj borbi. Javno mnijenje se mijenja. Barešić i Hrvati postaju medijske zvijezde.

Međutim, prije nego što se odnos promijenio, Barešića su sudrugovi u međuvremenu oslobodili. Oteli su švedski zrakoplov i s Barešićem odletili u Španjolsku gdje su se predali. Iz Španjolske Barešić ide u Paragvaj. Uspio se snaći pa je čak postao i jedan od trojice ljudi koji su smjeli nositi oružje u predsjednikovoj nazočnosti. Trenirao je njihovu vojsku, bio uistinu junak. Nije mirovao pa se prijavio za Svjetsko prvenstvo u karateu u Oklahoma Cityu. U završnici pobjeđuje Antu Nobila, današnjeg uglednog hrvatskog odvjetnika, kako mu neki tepaju. Barešić zahtijeva vijorenje hrvatske zastave i sviranje hrvatske himne. Kad je to Nobilo vidio, pljunuo je i opsovao mu ustašku majku. CIA i UDBA, pak, počele su mahnito istraživati tko se to zapravo krije iza imena Toni Sarić.

Jednoga dana CIA, baveći se državnim terorizmom, otima Barešića i Vujičevića u Paragvaju i prebacuje ih u SAD. Nakon suđenja Vujičevića puštaju, a Barešića osuđuju, unatoč tome što nemaju nikakvih dokaza protiv njega, jer uostalom ništa nije načinio na tlu SAD. Politika se ponovno petlja u Barešićev život pa ga jednoga dana drogirana prebacuju u Švedsku. Jugoslavija ga se želi dočepati. I tu započinje ono razdoblje o kojemu smo govorili kao o razdoblju promjene javnog mnijenja. Plaćenici su ga i prije i sada htjeli ubiti, ali nisu uspjeli. Zahvaljujući promjeni javnog mnijenja Barešiću se doživotna kazna preinačuje u vremensku, opet vrlo visoku, kao nikome drugome prije njega, ali vremensku. Kad je trebao biti slobodan čovjek, njega i obitelj, koju je u međuvremenu stekao, mimo njihove volje Šveđani prebacuju u Paragvaj. Jesu pogaženi svi zakoni, ali su si oni željeli oprati ruke.

Počinje borba u domovini. Barešić se vraća kući. Staje na čelo svoje satnije. Ubrzo pod nerazjašnjenim okolnostima pogiba u zadarskom zaleđu. Okolo stadoše kolati priče da ga je UDB-ina ruka konačno stigla.

Mislio sam napisati zaključak na sve ovo, ali ću tekst ostaviti otvorenim. Umjesto svega ponovno navodim naslov: »On terorist, oni...«.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 19. rujna 2011.