Renata Dobrić, I dok je srca, bit će i Kroacije!, Naklada Bošković, Split, 2018.

Domovinu se može voljeti, a može se i odmahnuti rukom, jer nas ona, kao eto, sapinje. Renati Dobrić sve je već jasno odmah na početku, kod posvete ovog djela: »Mojoj obitelji i našoj Hrvatskoj«. Iz jednoga takvoga stava, mogli bismo reći, lagano je izniklo 7 monodrama pred nama.

Ono što sve ove monodrame povezuje jest duboki katolički stav prema Bogu i prema svijetu oko nas. Nisu one mekušaste melodrame, zasijecanje je to u sudbine, u djelovanje zla na ovome svijetu, traženje u tom besmislu zrake svjetla. I ona je uvijek tu. Upućeni smo prema Bogu i kada nam je to jasno ništa nas na ovome svijetu ne može slomiti. Pobjednici smo i svojim životom gradimo svoju domovinu.

Ako bismo, uvjetno rečeno, htjeli nekako podijeliti u skupine ove monodrame, onda bismo mogli nabrojiti dvije, koje se zapravo isprepliću: obitelj u ovom suvremenom vremenu i pozadina te obitelji koja se nalazi u događajima Drugoga svjetskoga rata i poraća. Jugokomunizam nas je trao sve dok naši branitelji nisu stali na branik domovine i obranili ju. A to nije bilo lako, kako tamo na bojištu tako i kasnije među onima kojima se nije dalo omirisati dim baruta. Vrijeme se zguslo i pošlo drukčije nego su to branitelji očekivali, ali naša je to domovina. Drugi svjetski rat zavio ju je u crno. Pali su mnogi njezini sinovi i kćeri. Ni to nije bilo dovoljno pa su tzv. Saveznici znali ubijati civile dok se jednostavno mole u crkvi. Trebalo je dignuti glavu i nastaviti dalje. Ubijani su i svećenici, što je naročito istaknuto u monodramama »Miljenik zvijezde mora« (o fra Bernardinu Sokolu) i u monodrami »Karta za vječnost« (o fra Mariofilu Sivriću). Propovijedali su mir, a ubili su ih jugokomunisti koji su sijali mržnju.

Renata se Dobrić u ovim svojim monodramama služi standardnim hrvatskim književnim jezikom, ali i kaštelanskom čakavskom ikavicom, zapravo poglavito njome. Samo monodrama o fra Mariofilu Sivriću govori o nekim drugim krajevima, dok ostale obrađuju Kaštela i njegovu okolicu. No, kroz taj svoj naoko mali svijet, autorica promatra čitavu svoju domovinu Hrvatsku, divi joj se, bori se za nju, moli se i čini sve da ta zemlja uskrsne.

Dobro je i opuštajuće čitati ovakve knjige. Bude u nama našu zdravu ljudskost, čine nas boljima. Osobito još kada je sve to ispisano jezikom koji teče, kao što je to u ovom slučaju. Nadajmo se da će iz istoga pera poteći još ovakvih djela.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 10. listopada 2019.