Andrija Vučemil, Iza Učke, RIZ, Rijeka, 2006.

Dolaskom slobode u hrvatsku se književnost vratio Andrija Vučemil. Drugovi mu, naime, nisu zaboravljali ljubav prema rodnoj grudi. A on nije mogao drukčije. Dokazuje to i u ovoj knjizi. Uz ljubav prema duvanjskom kraju on ima ljubavi i prema drugim hrvatskim područjima. Opjevao je Učku, krajeve iza Učke, odnosno Istru. Prisjetio se i Maka Dizdara, kao i raznoraznih svojih životnih iskustava. Sve je to stavio u koloplet koji neprestano titra pred našim očima. Riječi zvone, a u srcima nam se bude uspomene na ljepotu i dražest Hrvatske.

Gore rečeno ne znači da Vučemil postupa poput većine »zavičajaca«. Njemu zavičajnost nije obzor koji ga omeđuje, već temelj na kojem gradi svoj pjev. Dokazuje da treba biti ukorijenjen u svome da bi se moglo biti građaninom čitavog svijeta. »... iza Učke učinih prve korake / na sve četiri strane svita / upravljen hod / prema Tvojim nakanama / da probudim uspavanu ljepoticu / pod okriljem / začaranu ludim nadama / i tako bijah što mnogi hoćaše / iza Učke...« (V.)

Iako nije rođeni čakavac, Vučemil se ne libi rabiti čakavicu. Zacijelo mu u tome pomaže i ikavica u kojoj je odrastao. Prosvjeduje time protiv povijesti koja je bila takva kakva jest, protiv nepromišljenog odreknuća od ovog najbistrijeg vrela hrvatskog jezika. Mora se reći da čakavica u njegovom izričaju zvuči lijepo. Očito se potrudio ući u njezinu srž. Kad bi se barem djelomično tako potrudili i drugi hrvatski književnici, pojavile bi se mnoge obećavajuće zrake na našem nebu.

Ova zbirka nije napisana samo za to da bude napisana, odnosno da poveća broj piščevih objavljenih djela. Ona je napisana iz ljubavi i strasti. Zbog toga predstavlja vrijedan prinos hrvatskoj književnosti i ima oznaku trajanja.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 17. studenoga 2008., 13.15 – 13.45