Mijo Tokić, Oteto sunce, Naklada DHK HB, Mostar, 2006.

Pjesnik Mijo Tokić na žalost ne objavljuje puno, ali kada nešto objavi onda je to zaista zaslužilo pojavljivanje pod suncem nebeskim. Ova je zbirka bjelodani dokaz tomu. Klesao je riječi uporno poput klesača razasutih stećaka po Herceg Bosni, a onda ih zasijao potezom marnog sijača s duvanjskog polja. Urod je primjeren uloženom trudu.

Naizgled Tokićev izbor tema nije prevelik. Govori o zavičajnom, domovinskom, i to je to. Međutim, zagledamo li se dublje u ove stihove onda vidimo da oni propitkuju ono vječno, ono bitno u svakome od nas. »Ti ako možda i nisi rođen za velike stvari / i mučenička kruna / možda te ne dopadne / ni vijenac slave / budi bar čovjeku čovjek / bratu brat / sin zemlji... (3. Jedino blago. Lomače) Mogu li nas ove riječi ostaviti ravnodušnima? Ne odjekuju li one poput Šimićeve Opomene, stihova fra Janka Bubala... Ne kažem da je on nešto preuzeo od njih, nego samo da se zaputio pravim putem, ali svojim.

Od svih pjesama izdvojio bih tri. Pjesma Kuća ujedno je prva pjesma u knjizi. Mislim da je ona većim dijelom programatska. Tokić je sažeo svoj životni stav u to malo riječi i odlučan je držati ih se, nikad ne prevjeriti, kako reče. Druga pjesma, koja je ujedno dala naslov zbirci, jest Oteto sunce. Pjesnik proživljava svoju svakodnevicu, ali i usud svoga naroda. Nakanio je da ga ne zavade s onim što mu je bitno i drago. I negdje pri kraju zbirke donesena je Pjesma sijačima. Govori Tokić o poslanicima kruha i riječi, o tom neprestanom rađanju života pred očima onoga tko to ima smjelosti prepoznati.

Ponovimo još jednom da je šteta što Tokić više ne objelodanjuje. On ima što reći onima koji ga čitaju, jer su mu riječi, poput zrna, bremenite životom. A on se kao pjesnik ne umara od građenja bitnoga. Kud ljepše preporuke za uzeti u ruke nečiju knjigu!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 8. prosinca 2008., 13.15 – 13.45