ZEKA VUČE PREKO BOSNE

Print Friendly, PDF & Email

Muamer Spahić (uredio), Kazniona, Vrijeme, Zenica, 2008.

Mnogi su naši bili u toj kući, ima ih koji su teško oboljeli, ima ih koji se nisu vratili. Nazivali su je raznim imenima, a autori jednostavno: kaznionica. Počela se podizati 1888. i zadržala se do danas. Zeničani je nisu voljeli, morali su je trpjeti i zato je nisu spominjali. Tmurna njezina povijest razlila se pred nas iz ove knjige kao blato na putu. I to je život, htjeli mi to ili ne.

Priča o kaznionici u ovoj knjizi je trostruka. Najprije se govori o povijesti same zgrade, njezinim namjenama i upraviteljima. Nakon toga donesene su razne zgode iz kaznioničkog života. A onda slijedi najzanimljiviji i najmučniji dio: prisjećanja utamničenika. Koliko muke i boli, a lako je moglo biti bez toga, samo da su režimi imali malo ljudskije lice. Zna to i zatvorsko groblje Bare. Čak su i mrtvaci robijali. Rodbina se nije mogla brinuti za njihove grobove sve dok ne bi isteklo vrijeme na koje su bili osuđeni. U tome su najmarljiviji bili komunisti. A zatvorenici bi, pak, u trenutcima robijaške smrti govorili: »Zeka vuče preko Bosne«. Zeka je bio konj i vukao je jadni lijes, jadnog zatvorenika, na jadno groblje.

Opširnije...

TO VAM JE OVAKO

Print Friendly, PDF & Email

Massimo Introvigne, Iluminati i Sionski priorat, Verbum, Split, 2006.

Namnožili se u posljednje vrijeme neki sveznajući pisci. Međutim, kada se namjere na znalca, posao im izgleda smiješan.

Massimo Introvigne, nakon četrdesetak knjiga i stotinjak članaka s područja tajnih društava i religioznih pokreta, zacijelo zna o čemu govori. A to nije dobro za Dana Browna i njemu slične. Ogromna zarada na izmišljenim stvarima dolazi pod veliki znak upitnika. Stvarno, je li ova kugla zemaljska tako premrežena tajnim društvima da nam se nemoć poput ledi uvlači u kosti?

Opširnije...

OTVORENO PO »OTVORENIMA«

Print Friendly, PDF & Email

Marko Matić, Rastajemo li se od sebe, Dan, Zagreb, 2006.

Ad rem et ad hominem, podnaslov je ove Matićeve zbirke ogleda o društvu oko nas, netko bi rekao političkih ogleda. Ali, ima tu više od politike, da nema pisao bi on drukčije. S domoljubljem u mislima preispituje događaje i one koji sudjeluju u njima. Ne boji se zasjeći na pravo mjesto i izreći sud koji mu se čini najprimjerenijim.

Ovi ogledi pisani su između 18. studenoga 1999. i 15. svibnja 2006. Nije ih poredao u posebna poglavlja, nego ih vremenskim slijedom slaže jednoga iza drugoga. Na taj način dočarava povijesnu mizanscenu kojom se kretao hrvatski narod ovih zadnjih godina. A bilo je tu svega. Hrvatski narod vratio se na neka svoja povijesna ognjišta, ali ga s njih ponovno tjeraju. Ne domaći neprijatelji, već oni iz inozemstva, Hrvatski državni sabor ostao je bez onog pridjeva »državni«, Hrvate u BiH nastavili su tjerati u nekakav zajednički entitet s drugima, jedinstvena svjetska vlada kuca na vrata, branitelje progone i ponižavaju, tragaju za generalima pobjedničke vojske, Haag bi htio biti mjerilo svega, ponizne domaće sluge umjesto negdašnje partije slušaju sada globaliste... Puno je tema koje je dotakao Matić, ovo je samo nekoliko njih, onako na preskok.

Opširnije...

TRAGOVI

Print Friendly, PDF & Email

don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martyrium Croatiae, Zagreb, 2007.

Oni su svoje žrtve tijekom 45 godina temeljito popisali. Čak su im i broj preuveličali. O žrtvama koje su sami prouzročili nametnuli su gromoglasnu šutnju. Dok su mislili da je sve duboko prekrila, ona je ustvari govorila. Sjećanje na nedužno pobijene čuvalo se poput najveće dragocjenosti i po njemu se ravnalo u svakodnevnom životu.

Don Anto Baković jedan je od onih koji je sabrao nešto od tih uspomena i to izložio u pozamašnoj knjizi. Bjelodano je dokazao da su između tridesetih godina prošloga stoljeća i Domovinskog rata pobijene 663 osobe koje su se pripravljale ili su bile u crkvenim službama. Pobijenih iz puka Božjega bilo je puno, puno više. Sastavljanju ovog popisa pristupio je temeljito. Zajednice na koje se to odnosi, najbolje će to reći. Glede Hercegovačke franjevačke provincije, stvar je uglavnom zaokružena. Treba izbaciti jedno ime, a staviti drugo. Baković očito nije žalio ni vremena ni truda da ovim mučenicima na ovaj način izgradi dostojan spomenik, kad se mnogima ni za grobove ne zna.

Opširnije...

Osobno