Print Friendly, PDF & Email

Zdravko Kordić (priredio), Hrvatske marijanske pjesme, Gral – Gral Široki, Široki Brijeg – Zagreb, 2006.

Ovo naše vrijeme koje nazivamo suvremenim na žalost će ostati upamćeno i po sljedećoj rečenici: »Bog je mrtav«. Pripisuju to jednome čovjeku, Nietscheu, ali ima ih još koji su tako mislili i govorili. S druge strane neprestano su postojali oni koji su govorili da je Bog živ. Nije ih uspio pokolebati ni marksizam u svim svojim inačicama počevši od boljševizma, komunizma, nacionalsocijalizma, fašizma..., kao ni njihova braća kolonijalizam, globalizacija... Uvijek je, dakle, bilo takvih koji se nisu bojali gledati pokraj zdravih očiju.

Knjiga o kojoj govorimo upravo je krik, molitva, mudra misao upućena u spomenuti svijet. Bez namjere da bilo koga prosuđuje i napada svjedoči o povjerenju ljudi prema onoj koju nazivaju Gospa, Blažena Djevica Marija, danas Kraljica mira. U trenucima životne ugroženosti, kao i u trenucima velike radosti, nisu se sjećali dokonih salonskih filozofa i filozofčića, već one koja je dubinom bića vjerovala svome Stvoritelju, na svijet rodila Boga, iskusila što to znači kada ti ubiju pravedna sina i kako izgleda samoća. Činili su to jednako u Srednjem vijeku kao i danas kada smo okruženi mnogim tehničkim dostignućima i znanstvenim postignućima. U svakom vremenu, naime, čovjek je samo čovjek i ništa više bez obzira na znanje, bogatstvo, moć.

Došavši u ove krajeve zbog povijesnih mijena hrvatski je narod i nadalje nastavio živjeti burnu povijest. Da je dobio neke bitke, puno bi toga bilo drugačije, ali ih dobio nije. Ipak, uspio je ne potonuti u povijesni mrak nego nastaviti trajati kao onaj narod koji u sebi gaji duboku pobožnost prema Bogu i prema svojoj Gospi. Kordić svoj izbor započinje Šibenskom molitvom nastaloj negdje polovicom 14. st. Ne zna joj se pisac, ali se prepoznaje da je u njoj sabran duh puka, njegova mudrost. Napisana je ikavicom, jezikom koji je bio predodređen postati našim standardnim književnim jezikom. Na žalost povijesni su tokovi to omeli. Za taj jezik Bartul Kašić je bio napisao i izdao gramatiku, ali nije uspio tiskati prevedeno Sveto pismo i to je sve odlučilo. Bilo bi dobro da je i U se vrijeme godišta i Gospin plač donesen ikavicom. Puk ga je očito tako pjevao ili, ako hoćemo tako, pivao. Ikavica je nekada, naime, zauzimala veliko ozemlje hrvatskih zemalja, sve tamo prema Drini, te se rađalo i umiralo s njom na usnama. Njezin utjecaj prepoznaje se u mnogim pjesmama donesenim u knjizi, čak do naših dana. Možda se njoj ponovno jednoga dana vratimo, možda.

Ako bismo ovu knjigu gledali naočalama suvremenosti, kako nam je objašnjavaju javna glasila, onda bismo ovu knjigu nazvali promašenom. Ona govori o Bogu, o dobru, ljepoti i sličnome. A na početku modernog pjesništva, tako barem kažu oni koji se nazivaju suvremenim književnim teoretičarima, stoji zbirka pjesama Cvjetovi zla Charlesa Baudelairea iz 1857. Da ponovimo, umjesto ljepote dobra ona počinje navješćivati ljepotu zla. Baš tako! I to je valjda toliko velik i mudar zaokret u povijesti književnosti da ga treba spominjati i ugledati se na njega. Kordić, pak, ovom knjigom navješćuje nešto drugo. Dobro je lijepo i svatko onaj tko je mudar slijedit će ga. Od svih ljudi koji su hodili ovom zemljom to nam najbolje svjedoči Marija iz Nazareta. Zbog toga je njezina riječ i danas suvremena i važna kao i prijašnjih stoljeća. Vraća nas nama samima, otkriva nam kako pobijediti životne nedaće i neprestano biti suvremeni osjećajući snagu blizine u svojim grudima.

Listajući Hrvatske marijanske pjesme prepoznajemo tri kruga u koje bi se mogle podijeliti. Prvi krug sačinjavaju pjesme u kojima prevladava odnos pjesnika i Gospe, drugi krug sačinjavaju pjesme koje govore o njoj samoj, a treći krug sačinjavaju pjesme koje govore o Gospinoj ulozi u našoj zajedničkoj povijesti. Koliko god svi ovi krugovi bili značajni, ovaj mi se treći čini naročito važnim u ovome trenutku. Tu se prepoznajemo kao cjelina, ali ne cjelina koja nas je upila i razosobila, već cjelina koja diše zajedničkom mudrošću i zajedničkim stavom. Sve naše pobjede i svi naši porazi ove ili one vrste, kroz povijest i danas, postaju i naši osobni. Samo tako se moglo dogoditi da su naši bojovnici tijekom rata stavljali oko vrata krunicu i išli braniti svoju nepravedno napadnutu Domovinu. Ako spadamo u one koji nismo podlegli neprofesionalnosti naših javnih glasila i okanuli se čitati literature iz Domovinskog rata, znamo da su krunica i riječi sabrane u ovoj knjizi bili ona duhovna snaga koja našim bojovnicima nije dopustila mrziti. Stoga ne će biti pogrješka ako se jednoga dana krunica proglasi zaštitnim znakom Domovinskog rata, kako to neki predlažu. Da je nisu molili i u knjizi nabrojani pjesnici, nikada oni ne bi napisali ovako lijepe pjesme i ostavili neuništivi trag ljudskosti i vjere.

Još bih spomenuo jednu silnicu koja proizlazi iz ovih pjesama. To je Kraljica mira ili događaji u župi Međugorje. Što god o svemu držali moramo priznati da su ovi događaji promijenili ne samo hrvatsku već i svjetsku povijest. Još traju, još nema dovoljno vremenskog odmaka da se trijezne glave i neopterećeno sagledaju sa svih strana, ali to nije priječilo i ne priječi pjesnike prebirati ih u svojoj duši i u njima prepoznavati Božje i Gospine tragove. Učinili su nas dionicima jedne neponovljive povijesti i još nismo dovoljno svjesni što oni sve znače. Puno nam je toga postalo jasnije tijekom Domovinskog rata. Ne bismo to smjeli zaboraviti u današnje vrijeme i dopustiti da nam mišljenje oblikuju javna glasila koja su daleko od ljudskosti, podrazumijeva se još dalje od vjere. A nije ih teško zaustaviti i promijeniti. Treba samo okrenuti pucu ili zatvoriti njihove stranice. Padom zanimanja ugasit će se ili će postati drugačiji, srednjega puta nema.

Iako ovo nije prva knjiga ovakve vrste u hrvatskom pjesništvu i narodu, ne bih htio uspoređivati je s ničim drugim. I sam Kordić priznaje da ju je nepreuzetno napravio. Očito da mu je bilo više stalo do duha kojim ona zrači, nego do teorijsko-književnog nadmetanja s drugima. No, mjerilo za pojedine pjesme nije smanjivano. Ono je na potrebnoj visini. Očito, zreo pjesnik mogao je napraviti zreo izbor. U očima nekih drugih prosuditelja ovo će mu umanjiti književni prijem, ali to samo dokazuje njihovu sporednost. Drugoga trebamo pravilno prosuđivati bez obzira na njegova uvjerenja. Oni koji uz ljudskost gaje i vjeru nikada nisu bili protiv toga.

Miljenko Stojić

Mostar, 17. svibnja 2006., predstavljanje na Maloj sceni HNK; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. svibnja 2006., 21.00 – 21.45; Predstavljanje na Širokom Brijegu, 30. svibnja 2006.; Hrvatsko slovo, XII, 582, Zagreb, 9. lipnja 2006., str. 22.

Osobno