Đuro Zrakić, Ljubav sudski podijeljena, Osobna naklada, Zagreb, 2003.

O ljubavi se danas zaista mnogo piše. No, više nego ikada prije o njoj se pišu gluposti. Svode je na običnu potrošnu tvar i zbog toga su ljudi ponekada zbunjeni. Povjeruju lažnim glasovima oko sebe i nasuču se kao brodovi na podzemne hridi. Samo onaj tko pronađe snage početi preispitivati događanja i namisli oko sebe iz svega će ne samo isplivati, nego će, dapače, postati i jači.

Za uzorak nam može poslužiti roman Đure Zrakića »Ljubav sudski podijeljena«. Da, to je onaj pisac uspješnice »Svi me vole, samo tata ne«. Ne znam koliko će ovaj njegov drugi roman doživjeti izdanja, ali znam da onaj prvi unatoč svojim bezbrojnim izdanjima nikako da pronađe put do javnih glasila. Nije ni čudo. On ih zbunjuje, nastupa mimo postavljenih pravila. Zbog toga su mu vrata javnih glasila zatvorena, ali su mu otvorena vrata ljudskih srdaca. Mislim da će i ovaj drugi roman slijediti njegov put. U središtu je ponovno tematika iz obitelji. Roditelji uspješni, a djeca pate. Računalnim rječnikom rečeno rekli bismo da je pogrješka u softwareu (na žalost, još nema hrvatske riječi).

Tomislav je mlad, zdrav i dobro zaposlen. Ima i ljubav svoga života. Voli je, a i ona voli njega. U njezinu ljubav je potpuno uvjeren, kao i u svoju, i ne dvoji. Čudi se kako netko može ostaviti onoga koga voli i tko njega voli. Nosio je tu misao u sebi sve do onog trenutka dok slučajno nije upoznao Anu. Prepustio se svojim tjelesnim porivima. Počeo je isključivati razum. Na kraju hladnokrvno odlazi od Emilije, iako je još uvjeren u svoju i u njezinu ljubav. Pušta da ga životni vjetar ponese svojim stazama. I on ga je uspješno ponio.

Zrakić vješto plete ustroj priče. Ocrtava dubinu boli jedne suvremene hrvatske, a ja bih rekao, i svjetske obitelji. Ne susrećemo u ovom romanu neke velike, očite ljudske podlosti, susrećemo samo promašenost postupaka osoba koje su imale sve preduvjete ići dobrim, pravim putovima. Zbog toga ova knjiga nije za današnje suvremene ljubitelje »crnila«. Ovo je roman za one koji žele razmisliti o svome životu i poći nekim drugim putovima. U tome će im svakako pomoći i pitkost jezika. Zrakić se trudi pisati dobrim hrvatskim jezikom, riječima koje su svima razumljive. Postupa tako jer je uvjeren da ima što reći, a da ništa nema za sakriti. Ne će mu to pribrojiti u kakvoću, ali zar se treba obazirati na samoproglašene ocjenjivače? Život sve i svakoga ocjenjuje. Zrakićevo pisanje zacijelo će dobro ocijeniti.

Ne znam je li Zrakić imao književnih nakana kada je pisao ovaj roman. Mislim da ga je na to najprije nagnao njegov životni poziv. Kao svećenik htio je pomoći ljudima oko sebe, pa, zašto ne, i pisanjem. No, u Zrakiću postoji književni živac i on ga samo treba uporno razvijati dalje. Dobro je što najavljuje i treću knjigu. Današnje društvo žedno je ovakvih knjiga. Mnogo je onih koji nastoje samo zaraditi na njemu, a premalo je onih koji ga nastoje utješiti, poučiti, izvesti na pravi put. Suvremenost koja je stavila pojedinca kao mjerilo svih stvari dovela nas je do otuđenog svijeta. Guši se u sebi i pokušava i druge povući sa sobom. Nije joj tuđ ni rat, samo ako treba doseći zacrtane probitke. »O tempora, o mores«, rekli bi stari Latini. A što bi rekli naši umorni težaci? Odmahnuli bi, valjda, rukom i nastavili svojim putom. Oni dobro znaju cijenu stvari i dobro znaju o čemu to zapravo Zrakić piše. Ništa se ne dobiva na pladnju, za sve se treba pomučiti.

Tomislav, koji je glavni lik u romanu, imao je sreću u nesreći. Njegovi vjerski korijeni bili su tako duboki da su ga izvukli sa stranputice. Doživjevši udarac za udarcem, našao se sam i na kraju snaga. Ostao mu je još samo Bog. Pročišćenje i njegovu blizinu doživio je kada mu se smjerno obratio, priznao sebi da je griješio i odlučio ispraviti što se ispraviti da. Nije sve odjedanput poteklo nabolje. Trebalo je ići polako, korak po korak. U ovakvom opisivanju stanja vidi se dobro piščeva zrelost. Ne kuša nam propovijedati, što je nešto poželjno u Crkvi ili u bogoslovnom štivu, već nam u općeprihvaćenom omotu nudi dobar sadržaj. Kraj je više-manje sretan, odnosno onakav je kakvim su ga htjeli učiniti likovi iz romana. Poput Tomislava, i Ana je shvatila svoju pogrješku. Jedino što se ona ponovno vratila onome od koga je nesmotreno otišla, dok Tomislav to nije. Mogao je pisac i tako predvidjeti, ali mi se čini da bi ovaj roman tada postao previše nalik onim sapunicama na našim tv zaslonima. Piščeva je nakana bila nešto nam poručiti, a ne prikovati nas uz knjigu takvim vratolomijama radnje nakon koje u našemu srcu ostaje samo to: vratolomija, i ništa više.

Ima jedan poseban lik u romanu koji se pojavljuje kao drugi glavni lik, ako se tako može reći. To je Ivana, Tomislavovo i Anino dijete. Životni nesporazumi najviše su se slomili na njoj, iako ništa nije kriva. Pisac kroz nju prikazuje sve zlo koje se dogodilo, služi mu kao platno da nam svima kaže kako se to ne smije postupati u životu. Jednoga dana mama je odlučila otići. Ivana je pripala tati. Međutim, nije mogla preboljeti mamin odlazak. Uspoređivala ju je s pticama koje je voljela i koje su se vraćale, ali mama se uporno vraćala nije. Ivana je dospjela do duševne bolnice. Ostala je tu zauvijek. Samodopadnost dvoje ljudi uništili su joj život. Htjela je čistoga životnoga zraka, a pružena joj je sebičnost. Hvala Bogu mnoge Ivane, muškoga i ženskoga roda, ne će dospjeti do ovakvih mjesta, ali to ne znači da ih manje boli nego nju. Pitanje je samo, koga to briga?

Na mrežnim stranicama CIA-e (www.cia.gov) čitam da je naš narod prošle godine više umirao nego što se rađao. I on je bio samodopadan, nije poštivao životna pravila. A svakodnevno čujem kako se žalimo na ovo ili ono. Smiješno! Ne umišljam si da će Zrakićeva knjiga mnogo toga promijeniti. Ona će promijeniti samo toliko koliko joj to bude dopušteno. Da će je staviti u kiosk gdje se prodaju novine, cigarete i slične stvari, vjerojatno ne će. A ne bi je loše bilo kupiti zajedno s onim smećem koje nam počesto podvaljuju. Podigla bi nam kako duhovnu, tako i književnu spoznaju. Ne pristajem na mišljenje da to nije zadaća neke knjige. Vjerujem ni vi. Važni su naši stavovi, ne samo za nas, već i za druge. Tako nam je to lijepo rekla Zrakićeva knjiga. Želim joj uspješnu plovidbu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. listopada 2004., 21.00 – 21.45