Željko Kocaj, Ubojstvo u Busovači, Matica hrvatska, Čitluk, 2017.

Živimo u svijetu kakvom živimo. Ne možemo pobjeći iz njega, možemo samo pokušati snaći se u svemu tom kolopletu. Ista je stvar i kad odemo nekuda daleko. Naši su korijeni uvijek tu gdje jesu i ne možemo ih se otarasiti sve i da hoćemo.

Svjestan svega ovoga Željko je Kocaj napisao roman koji se u isto vrijeme čita i opušteno i napeto. Ubačeni smo u radnju kao u neki vremeplov, čini nam se da točno znamo o čemu se tu radi. A ne znamo. Kocaj postavlja neka dublja pitanja i htio bi da na njih odgovorimo u tišini svoga postojanja.

Središnje mjesto radnje naoko zauzima jedno ubojstvo. Ono Jelene Stipac. Dogodilo se to u Busovači, mjestu koje preživljava u poratnoj svakodnevici, u magli što je sve obvila. Bila je Jugoslavija sa svim svojim nedorečenostima, bio je rat, pa je sada neko vrijeme otriježnjenja. Svi sve znaju, svi bi nešto htjeli, ali ne može se iz svojih opanaka.

Nenaviknuti čitatelj upitat će se o čemu se ovdje zapravo radi? Mnoga imena su stvarna, mnogi događaji također, ne prepričava li to Kocaj lokalne događaje i »marifetluke«? Na to zapravo odgovara fra Lovro na 125. str. Kako, vidjet ćemo pobliže malo kasnije. Kocaj nas uvodi u radnju kao da čitamo neke mjesne novine i razglabamo o sebi i drugima. Prolaze likovi, prolaze događaji, život divlje kuca ispod koprene jednoličnosti.

Jedan od glavnih likova je Žarko Bošnjak, kriminalistički inspektor u policijskoj postaji u Busovači. »U godinama kad više nisi mlad, ali ti još nitko ne govori da si ostario, imao je zavidno policijsko iskustvo i ugled u struci.« (str. 6.) Uz ovo kasnije saznajemo i da nije oženjen. Imao je veliku ljubav, Violetu Marić, ali se sve završilo tragično. Ne zbog toga što je bila srpkinja, nego zbog toga što je oboljela od tumora, očito u nezgodno vrijeme, dok je rat između Hrvata i Bošnjaka bjesnio svom žestinom u Srednjoj Bosni. Žarko ju je htio spasiti, prebaciti u Split, ali u helikopteru je uvijek bilo malo mjesta pa je potplatio bojovnika Brunu Pocrnju da je nekako ubaci. No, on je teško ranjen u borbi te je zauzeo »njezino« mjesto. Žarku je ostala Zenica iz koje su kretali najjači napadi. Odrastao je u Busovači s dr. Ibricom Cerom i valjda će se on zauzeti za nju. »Kako se čudno zatvarao taj krug i činio još jednu apsurdnu, besmislenu povijesnu kružnicu kao što su apsurdne i besmislene tolike povijesne kružnice ovih naših prostora u svome besmislenom bijesu i oholom zlu i onoj iskonskoj dobroti o kojoj se čak ne postavlja ni pitanje ima li je i ima li smisla u jeku apokaliptičnih borbi povjeravati ženu koju voliš doktoru neprijateljske vojske na liječenje.« (str. 88. - 89.)

Jedan drugi lik iz romana također treba privući našu pozornost. To je Marjan, novinar. Već u poodmaklim godinama, ali žustar i beskompromisan. Ima informacije i zna ih iskoristiti na pravi način. Zbog toga Žarko voli s njim pričati i čitati njegove komentare u dnevnom tisku. On kao da predstavlja savjest i dušu njihova grada. Između ostaloga otkrio je kako su u MUP-u u Travniku bošnjački policajci zadržali svoja radna mjesta. Bio je izišao zakon da svi moraju imati diplomu najniže u razini više škole. I njih 50-ak priložilo je diplome Univerziteta »Džemal Bijedić« iz Istočnog Mostara, Pedagoški fakultet, smjer predškolski odgoj. Završiše, ako su završili, za »tete u vrtiću«, ali nikome ništa, sve je po zakonu.

I spomenuto ubojstvo trebalo je riješiti sve po zakonu. No, i tu stvar može zapeti. Zajedno s Hrvatima u policijskoj postaji su i Bošnjaci, a pogotovo među onima iz Sarajeva koji su dolazili kao stručniji pomoći u otkrivanju ubojice. Naravno, i sredina je miješana, hrvatsko-bošnjačka. Logično se onda postavlja pitanje zbog čega je Jelena ubijena? Zbog novca, zbog nacionalnosti, zbog nekog trećeg razloga? Svašta je moglo biti i svatko drži svoju stranu. Kad su one Sarajlije predložili koga najprije treba privesti na ispitivanje, domaći, Hrvati, shvatili su da su to pripadnici njihove postrojbe za posebne namjene u ratu. A Žarku se čini da bi ubojica po svemu sudeći mogao biti jedan Bošnjak, Sejo Pojskić. Neminovno da dolazi do trvenja, koja ipak ostaju u granicama dopuštenoga.

Pri razmotavanju klupka radnje Kocaj ne slijedi onaj klasični način krimi romana. Jest da je bilo ubojstvo, jest da se traga za ubojicom, ali nema tu onih uobičajenih napetih zapleta i raspleta. Radnja se odmotava i polagano otkrivamo o čemu se zapravo radi. Tako već prije kraja znamo i ime ubojice, nazočimo njegovom brzom priznanju krivnje i osudi u Travniku. Kocaj kao da slika razglednicu tipičnoga srednjobosanskoga mjesta na kojoj samo još nedostaje pozdrav. Je li moglo biti drukčije, kako nastaviti dalje?

Recimo kratko koju i o ubojici. Domaći je, dobro je poznavao i ubijenu i sve ostale. Na početku rata u BiH kao šesnaestogodišnjak pridružio se hrvatskim snagama zahvaljujući susjedu Hrvatu, tu je bio i kad je bjesnio muslimansko-hrvatski rat, ali susjed poginu i Sejinu obitelj potjeraše iz njihove kuće. Hrvatske izbjeglice nisu imale razumijevanja za domaće muslimane. Nađoše se u Zenici te negdašnjeg hrvatskog bojovnika ubrzo poče biti glas da služi u muslimanskim postrojbama za posebne namjene. Pa se prestankom toga rata ponovo našao u Busovači. Uglavnom je »gluvario« po lokalnim kafićima. Nešto u njemu ga je natjeralo na ubojstvo. Ni sam nije znao što. A ni drugima nije bilo jasno. Činilo im se da je za sve kriva njegova prošlost.

Spomenusmo fra Lovru sa str. 125. »Da. Na suživot se treba naviknuti. Mi u Bosni smo, barem dosad, bili naviknuti na suživot i toleranciju. I to zaista i jeste ljepota života u Bosni.« Izgovorio je ove riječi u društvu Marjana i Žarka u župnom uredu u Busovači. Sastali se da malo proljudikaju. Jelenino ubojstvo već je bilo riješeno. Htjeli su si olakšati dušu, jer su prošli događaji pred njih stavljali nebrojeno pitanja. Hrvati su, žive u miješanoj sredini, s ljudima s kojima su do jučer ratovali. Niti znaju zbog čega se to moralo dogoditi, niti znaju zbog čega je Jelena zapravo platila glavom, niti znaju mnogoštošta. Ali pokušavaju zaokružiti priču i nastaviti živjeti.

Kocaj je u ovaj roman uveo jezik naše ulice, njezino razmišljanje pa je na temelju svega toga satkao odlično djelo koje će rado čitati i oni iz Srednje Bosne i oni sa strane. Tako se živi u tim krajevima. Hoćemo li ih napustiti ili se na pravi način prilagoditi? Vrijedi ovo pitanje posebno u ova vremena kada je u drugim našim krajevima, koji nisu miješani, zavladala moda odlaska negdje tamo u tuđinu. A što ima tamo? Zar nam zapravo ne će biti samo tako kako odlučimo da nam bude?

Miljenko Stojić

Suvremena pitanja, XII., 24., Mostar, prosinac 2017., str. 169. – 171.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 2. svibnja 2018.