Anita Martinac, U pogledu, Matica hrvatska, Čitluk, 2012.

Kolikogod mi to htjeli, ipak hrvatski narod još nije došao do svoje slobode. Trenutno se vode mnoge bitke. Ono što je bilo isplivalo na površinu našega društvenoga zbivanja gura se u stranu. Nije dobro, kažu, biti domoljub, dobro je biti internacionalac. Udružujemo se, svijet je jedno veliko selo, novi svjetski poredak samo što nije počeo. Ponetko povjeruje, ponetko ne i život ide dalje. Naravno, pitanje je kakva mu je kakvoća.

Anita Martinac ne robuje mišljenju koje se danas nastoji nametnuti iako ga dobro poznaje. Krenula je svojim putem i putem svoga naroda. A taj put uvelike se razlikuje od samozvanih proroka koji nas neprestano uvjeravaju u neku svijetlu budućnost. Bilo je tako i kroz proteklih 45 komunističkih godina pa tresnusmo glavom o zid. Sve se raspalo, ostalo je samo znaš li tko si i što si.

U svim ovim previranjima hrvatski branitelj ili vojnik ima »povlašteno« mjesto. Kad je trebalo ginuti, gurali su ga naprijed, kad treba pobrati vrhnje, njega guraju nazad. Uglavnom, uvijek ga guraju. A on je dobar, plemenit, nesebičan, čovjek na svome mjestu. Takvim ga predstavlja pjesnikinja u ovoj svojoj zbirci. Je li pogriješila? Ako nismo devedesetih sudjelovali u borbi za oslobođenje svoga naroda, a mogli smo, reći ćemo potvrdno, ako smo bili tamo gdje smo trebali biti, odgovorit ćemo niječno. Naizgled sve tako jednostavno. A nije. Razdjelnica je to koja se duboko usadila u naše biće. Imaju je i oni koji su kasnije stasali. Ne može se šutke proći mimo toga što za te kao Hrvata i čovjeka znači Domovinski rat. Komunisti i pristalice jugoslavenske namisli htjeli bi za razdjelnicu postaviti onaj Drugi svjetski, ali nije to ista priča.

Trebalo je sve ovo dotaknuti jer Anitine pjesme u zbirci nisu lirika koja nam govori o ljepoti svijeta oko nas ne zadirući dublje u odnose koji vladaju u tome svijetu. Pjesnikinja, pak, upravo to čini. Njezine su pjesme duboko angažirane, nema u njima onoga trendovskoga. Sjeća se svoje obitelji, svoga kraja, ratnih dana iz devedesetih te piše pjesme pune razumijevanja za svoj narod, pjesme koje ga ljube, ali ga ne uzdižu poput jeftinog »sentiša«. Ona progovara dubinom duše toga naroda. Posvema mu pripada i posvema mu se daje. Zbog toga iz nečega takvoga mora se roditi dobra pjesma, pjesma koja zrači blizinom.

Ciklusi u nekoj zbirci imaju svoje naslove. Anita je ovdje pribjegla drugom načinu. Svaki od tri ciklusa umjesto naslova nosi sliku. Možemo je promatrati, razmišljati o njoj, nešto zaključiti, a onda u donesenim stihovima vidjeti jesmo li bili u pravu. Na taj način kao da i sami sudjelujemo u pisanju ove zbirke. Pjesnikinja nam ne da stajati po strani, hoće da nešto učinimo. To nas onda opet vraća nazad. Gdje smo bili u ta vremena?

U zbirci se sve vrti oko domovine i lika hrvatskog branitelja, ne samo kada se ginulo nego i sada. Ovako pjesnikinja progovara u pjesmi Još si ti: Gdje je nestala radost s lica/ Znam nisi se odrekao veselice/ iako pokopao dio si sebe/ Najljepše godine si darovao/ Koliko te poznajem ili bar razumijem/ Opet ponovo učinio bi isto/ Opet bio bi vojničina i pol/ Bio bi neustrašiv, neumoran, bio bi ti// Znam godine su ostavile trag/ Ljeta su se nanizala u borama/ Promijenili mnogi su se prijatelji/ Izgubili kompas mnogi suborci ... Tako govori Anita, jer vremena idu dalje, ali neki dani se ne mogu zaboraviti. Unatoč svim poteškoćama treba ostati svoj i biti kao što si bio. To ti može darovati samo ljubav prema domovini, ljubav prema svakome čovjeku, kaže pjesnikinja.

Ovakva slika vojnika može biti samo kod onoga naroda koji voli svoga Boga. Ne boriš se zato što mrziš, nego se boriš zato što voliš. Netko je navalio na tvoju djedovinu i ti je moraš čuvati. Da ne bi popustio napasti i krenuo stopama svoga protivnika, stavljaš krunicu oko vrata. Ona te uvijek podsjeća da nisi sam i da netko iznad svih nas odlučuje o dobru i zlu. Složena trobojnica na trokut/ I orden jedan u kutiji od pliša,/ Fotografije u odori kako se smiješi,/ Sav naš je imetak ljubavi u kući./ Mama skuplja knjige o ratu,/ Želi da znamo da uzalud nije se dao,/ A mi u školi učili smo svašta./ Ja više ne znam što je istina a što mašta./ Vjerujem samo djedu. On mi je rekao/ Tvoj otac je tebi poklonio slobodu/ I jedan striček što uvijek dođe na misu/ Rekao je da naš tata bio je vojnik hrabar... (Na tatinu obljetnicu) Zaista se mnogo toga pomiješalo, ali ne zbog toga što smo bili nemarni. Navalili su sada na nas oni koji su ustvari pravi pokretači ratnog kotača. Nije otišlo po njihovu pa se sada oni sami moraju uznojiti. Ako smo mi umorni, djeca naših branitelja ne će dati da sve ode u krivom smjeru. Ona će se boriti za svoga oca i svoju majku koji su jednoga dana pali u pravednoj borbi. Ako smo ljudi, pružit ćemo im ruku i ići zajedno s njima.

Ne može se neprestano trčati ovozemaljskim stazama, poručuje nam pjesnikinja. Treba znati zastati, pustiti tišinu da uđe u tebe i svojim prstima dotaknuti zvijezde. Ovo je postavka pjesme Pronaći sebe. Tada se čovjek osjeti velikim i spreman učiniti mnogo toga dobroga. Jesmo li to iskusili, ostaje upit nakon što pročitamo pjesmu.

Kako bi to bilo govoriti o svome kraju, a ne progovoriti i o Kraljici mira, odnosno o onome što ona čini u našemu podneblju stvarajući također novi svjetski poredak, ali takav koji ima dušu, koji je po našoj mjeri, koji nas čini slobodnima. Anita Martinac naslovljuje jednu pjesmu Susret mladih u Međugorju i doživljava tu sebe kao kap u moru duša. Brat je, dakle, i sestra sa svima koji su se okupili. Njih, kako znamo, ne dolazi malo, preko pedeset tisuća. Ipak, to nije vijest za naslovnice medija u našemu narodu. Njihovi uzori su posve drukčiji, njihovi uzori gledaju samo na sebe, a ne i na onoga pokraj sebe. Plod je to današnjega čovjekova otuđenja. Zbog toga se treba predati u Božje ruke, poslušati svoju Kraljicu mira i graditi drukčiji svijet. Ne smijemo se pritom prepasti umišljenih veličina, kao što se ni Anita nije prepala razvikanih pjesnika i zbog toga odbacila svoj pjev.

Pjesme koje su nam podarene pisane su uglavnom slobodnim stihom, negdje ima istina i rime te pokušaja stvaranja soneta. To je ta zanatska strana pjeva. No, važnija je ona duhovna, ona koja nam nešto poručuje. Kod Anite sve su pjesme takve, bez obzira o čemu govorile. Ljudska smo bića bačena u svemir oko nas. Ali se tu ne batrgamo, nego uspostavljamo hod koji nas vodi prema našoj vječnoj domovini. Vjerujem da će ovi stavovi i način Anitina pjevanja privući čitatelja da ovu zbirku uzme u svoje ruke i o svemu dobro razmisli. I prijašnjim svojim zbirkama i ovom potvrdila je da je pjesnikinja. Želimo joj ustrajan hod ili plovidbu tim uzburkanim valovima koji daju neizmjernu radost, mnogo veću od radosti daskaša na valovima. Samo treba pronaći pravu dasku. Anita Martinac ju je očito pronašla pa neka joj je sretno.

Miljenko Stojić

Anita Martinac, U pogledu, Matica hrvatska, Čitluk, 2012., str. 5. – 9.; Predstavljanje, Čerin, 12. prosinca 2012.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 29. travnja 2013.; hrsvijet.net, 27. travnja 2013.; Hrvatsko slovo, 7. lipnja 2013., str. 22.