Renata Dobrić, Sućuraška Golgota, Župa Sv. Jurja mučenika, Kaštel Sućurac, 2013.
Debele, naoko mudro napisane knjige, puno manje pamte od naroda. Jer, njima često ili nije stalo ili svjesno lažu. Narodu je, pak, itekako stalo. Na lijep način dokazuje to i ova Dobrićkina monodrama.
Bila je godina 1968. kada je Savez boraca NOR-a na stari zvonik sućuraške crkve postavio ploču na kojoj je pisalo da su oni koji su poginuli u negdašnjoj crkvi bili žrtve fašističkog terora. Kada danas razmišljamo, možda nisu ni pogriješili. Jedino će nam, ako tako kažemo, nalijepiti etiketu politički nekorektnog govora. Nije to bio nikakav zaseban događaj, nikakva pogrješka. Britanci su sa svojim balkanskim zrakoplovstvom, po naputcima i pomno odabranim ciljevima u režiji domaćih komunističkih obavještajaca, uredno po hrvatskim zemljama gađali i sa zemljom sravnjivali crkve i crkvene objekte. Pamti to i Split, Trogir, Široki Brijeg... Dovoljno je u ruke uzeti knjigu Marice Karakaš Obradov Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Tamo je sve podrobno opisano i razjašnjeno, prvi put na taj način u hrvatskoj historiografiji. Žalosno, ali istinito. Stanje se još ne popravlja, autoricu malo tko slijedi. Strah je duboko ukorijenjen u srca naših znanstvenika. I krive slike o povijesti nastavljaju dalje živjeti vodeći nas ponovno prema nekom Zapadnom Balkanu, »regionu«...
Renata Dobrić, pak, nema straha, ona otvorena srca pristupa ovom događaju pred nama. Može to jer duboko ćuti bilo svoga naroda. To je narod koji je gotovo pred tisuću godina imao svoju državu, pa ju je onda izgubio u povijesnim mijenama. Međutim, nije zaboravio na nju. Stalno je pokušavao ponovno je podići na noge. I uspio je iznjedrivši vođu dr. Franju Tuđmana. Graknuli su moćnici iz sjene na njega, ali krik za slobodom nije se mogao zaustaviti. Njegovan je on godinama u molitvama hrvatskog puka, sanjan pri spomenu na pobijene i nestale. Posebnu ulogu u svemu imala je Gospa i njezina svetišta. U najcrnjim danima bila je svjetlo koje nas je otimalo tami. Čitava monodrama obasjana je ovom istinom. Gospa je to koja stoji pod Isusovim križem, ali i Gospa koja je s Isusovim učenicima nakon njegova uskrsnuća. Ona tješi, hrabri i naznačuje nove putove.
Nažalost još je malo onih koji u hrvatskoj književnosti pišu na ovaj način. A trebali bi. Književnici nisu tu da beru nagrade i dive se svome liku i djelu, već da ljudima otvaraju oči. Istina je vrhovno mjerilo njihova poslanja i rada. Dobrićka to zna i zbog toga svojim perom duboko zasijeca u povijest koju neprestano nastoje krivotvoriti, ne samo spomenutom pločom. Nije tu riječ samo o onima koji su djelatno sudjelovali u podjarmljivanju svoga naroda, nego je riječ i o njihovim ideološkim sljedbenicima. Naizgled ima ih dosta, jer im društvena kretanja idu u prilog. I dalje ih podupiru oni koji su nekada bombardirali Kaštel Sućurac. Znaju da su samo takvi spremni svjesno biti kolonija i svjesno prigrliti zločin kao nešto veliko. Međutim, pokret otpora se neprestano širi. Tomu će doprinijeti i ova monodrama.
Drago mi je da je tekst pisan ikavicom, čakavskom ikavicom, tim pravim hrvatskim jezikom. Povijest ili točnije povist, nažalost, nije mu do sada bila naklonjena, ali to ne znači da treba baciti koplje u trnje. Sjećajmo se svoje prošlosti i polako ispravljajmo sadašnjost. Svjestan narod nitko i ništa ne će pobijediti. Dokazao je to i Domovinski rat koji je također kratko spomenut u monodrami. Narod i njegov jezik su žilavi, ništa ih ne može slomiti osim njih samih. U svijesti je to svih osvajača pa najprije narodu pokušavaju promijeniti jezik. Zapamtili smo dobro takve stvari u komunističko vrijeme, a i još pamtimo. Tako našima iz Herceg Bosne u Haagu sude na BHS jeziku (bosansko-hrvatsko-srpskom). Ne treba komentar.
Prve riječi u monodrami su religiozne, a tako i zadnje: Gospe moja – Dat će Bog. Mukotrpnu povijest starica je mudro uokvirila. S Gospom ide prema svome Bogu i ništa je ne može slomiti na tome putu. Između ostaloga prisjeća se obiteljskog života i onoga što nam sada nastoje pod tim podmetnuti. Uvjerena je da su prijašnje istine i danas jednako važne. Obitelji se sastoje od roditelja i djece koji se mole svome Bogu. Nisu to nikakvi paraderi sa splitske Rive i njihovi božići. No, negdašnji ubojice sućuraškog puka time se ponose i žele da i mi tako činimo. Hvala lijepa, demokracija je, nije Titin samoupravni socijalizam, pa valjda imamo mogućnost izabrati? Čudi se starica u monodrami takvim pokušajima, čudi se i ostaje u tom čuđenju.
Negdje oko sredine monodrame starica pjeva, onu staru milozvučnu pismu, kako kaže, Čuj vruću molbu puka svog (Gospi na Hladi). Time Dobrićka ne samo da je postigla veću živost u monodrami, nego je sagradila stožer oko kojeg se sve zapravo vrti. Narod nije pokleknuo jer je imao Gospu na svojoj strani. Koga danas ima? Medije koji mu zavodnički šapću da se okani Boga, da sam sebe proglasi takvim i sam se sebi okrene? Starica odbacuje takvu namisao i napaja se na žrtvi svoje obitelji i svoga puka. Tih 100-tinjak ljudi koji su se molili u popodnevni sat u crkvi netko je pobio, netko je naručio to ubojstvo. Dobro je znati tko, ali je još važnije znati da su oni mučenici. Nadajmo se da će ih Crkva jednoga dana proglasiti takvima. Imamo za to primjer u Španjolskoj. Sjatili se tridesetih godina prošloga stoljeća komunisti sa svih strana i udri po kršćanima. Priča je naravno tekla drukčije, kao i u ovom našem slučaju. Kršćani su pobijedili. Svjesna je Crkva i u našem narodu svega toga pa se priprema popisati svoje mučenike. Učinit će to, ako Bog da, Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Taj dan nije daleko, tu je, blizu. Pripremimo ga svojim sjećanjima i svojim svjedočenjima te izronimo još jači nego što smo bili. Ako nam je nešto nejasno, počnimo barem prelistavati knjigu don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća pa će nam se mnogo toga razjasniti.
Želio bih da ova monodrama zaživi na kazališnim daskama i u rukama čitatelja. Naravno da to ne ovisi samo od nje. Naša je svjesnost onaj odlučujući jezičac. Dobrićka se potrudila i napravila kvalitetan književni uradak. A mi ga pretočimo u život.
Miljenko Stojić
Renata Dobrić, Sućuraška Golgota, Župa Sv. Jurja mučenika, Kaštel Sućurac, 2013., str. 3. – 7.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 13. travnja 2014.; hrsvijet.net, 12. travnja 2014.; glasbrotnja.net, 14. travnja 2014.