s. Bernardina Crnogorac, Sjene, Matica hrvatska, Makarska, 2015.

Djeca, kako to gordo zvuči. Prisežemo na njih, govorimo da na mlađima svijet ostaje, ne zaboravljajući u podsvijesti nadodati da se ipak stariji pitaju. Naša prijetvornost na djelu. Neka je nama dobro, a za druge baš nas briga.

S. Bernardina Crnogorac svega se toga lijepo dotiče u ovom romanu. Na jednoj strani razigrani dječji svijet, na drugoj razigrani svijet odraslih koji bi se trebali brinuti za njih. Onaj prvi kudikamo je ljepši, iako nakana romana nije bila prikazati njega nego ovaj drugi i mnogo toga povezano s njim.

U hrvatskoj književnosti nema puno sličnih tema, a posebno ne napisanih na ovakav način. Prije Domovinskog rata govorilo se o djelatnicima u prosvjeti, slavilo se raznorazne zločince, a sada igramo negdje između zaborava tih dana i otvaranja novih, ljudskijih. Iz jednoga sustava htjeli bismo prijeći u novi, istovremeno ne znajući što je zapravo pojedini od njih. Prekrili su ih maglom te neprestano i nas vuku u nju. Ne smije se znati što je zapravo na stvari jer će onda jednostavno sve propasti. Zbog toga nam treba čvrsti oslonac da bismo uspjeli ostati na nogama.

U ovom romanu čvrsti oslonac čitave radnje je učiteljica Košuta. Spisateljica je prati, mogli bismo reći, od početka, onoliko koliko je potrebno da bi nas uvukla u radnju. Košuta je još kao mala govorila da će biti učiteljica. I nije to smetnula s uma kad je porasla. Trebalo se školovati u tuđem mjestu, podnijeti određenu žrtvu, ali to njoj nije bilo teško. Sve je uspješno prebrodila i zaposlila se kod kuće. Priča iz bajke. Košuta je bila zadovoljna, jer život učiteljice za nju nije bio posao, on je za nju bio poziv.

Zastanimo malo ovdje. Okolina u kojoj se sve dosada odigravalo, a i kasnije će, hrvatska je i katolička. Glavna obilježja mjesta su zvonici. Zamjerke očito ne bi trebalo biti. A ima je. Ubrzo ju je shvatila i Košuta. Zvonici su jedno, ljudi su nešto drugo. Mogu se pronaći ako su i jedni i drugi, rekli bismo tako, na svome mjestu. Niti se može o Bogu govoriti zanatski, niti se k njemu može prići iz običaja. On traži susret. Osjetit ćemo to na mnogim mjestima u romanu. Priroda govori o Bogu, Bog govori preko Svetog pisma. Kad je našoj junakinji teško, ona sluša i jedno i drugo te uspijeva ostati uspravna i na svome putu.

Prve poteškoće Košuta počinje doživljavati zbog svoga uspješnoga rada. U nekima je proradila zavist. Tko je ona da tako uspijeva!? Mogla se početi svađati, napadati, mogla je tisuću stvari. Odlučila je ponizno ići svojim putem pa što Bog dadne. Međutim, iznenadna teška bolest sve je poremetila. Počeo se slamati svijet u njoj, počeo se slamati svijet u onima koji su ju voljeli. Gotovo je. Zvijezda je pred gašenjem. Košuta se uspijeva probiti kroz sav taj mrak i prihvaća sve što se s njom zbiva. To ju dovodi do toga da se počinje oporavljati. Niti ona to uspijeva odmah shvatiti niti drugi. Ali shvaća da je sve u Božjim rukama i da je život bez njega besmislen. Bolest ju je iscrpila pa odlučuje preseliti u drugo mjesto i tamo se zaposliti. Treba početi ispočetka, s onim snagama koje se imaju, a ne nastaviti s onim što bismo htjeli imati. Naoko jednostavan životni zaključak, a nije. Puno suza treba proliti da bi se došlo do njega.

Učiteljski ugođaj u koji nas spisateljica polako uvlači nije nipošto zatrovan, kako bi možda moglo izgledati iz dosadašnjih riječi. On je samo opterećen raznim stvarima i u svom tom kolopletu neprestano se traži i pronalazi. Onome tko piše retke romana očito je taj svijet dobro poznat i zbog toga može s lakoćom govoriti o njemu, svijetu s druge strane školskih vrata. I dok sve čitamo prisjećamo se i svojih dječjih dana. Bili su nažalost dvovrsni. Jedne smo živjeli u školi, druge kod kuće. Nauk naših roditelja i nauk učitelja u školi nije se poklapao. Shvaćali smo to polako, kao što smo i shvaćali da je glede Crkve bilo drukčije. Tu smo bili kod kuće. Očito su nas htjeli prevariti. Sada znamo i kako. Naslage svega još su ponekada u nama. Treba ih odbaciti da bismo uspjeli izgraditi nešto novo.

Nije samo Košuta u romanu ona koja pokušava učiniti barem jedan korak naprijed. Tu su i mnogobrojni ravnatelji. Nikome u školi gdje se Košuta zaposlila nije jasno zbog čega toliki. Jedni odlaze jer im takav posao više ne odgovara, drugi jer ne mogu završiti ono što su započeli, treći jer ih se iznenada premješta, četvrti jer iznenada umiru, peti... Čitava plejada. Buduća da se Košuta i na ovom mjestu pokazala dobrom djelatnicom, nju uvijek zapada pisati govore pri odlasku i dolasku tih ravnatelja. Pri svakoj promjeni drugi su mislili da će to mjesto zapasti nju, ali ona svemu nije pridavala neku veću pozornost. Radila je svoj posao i sanjala bolje dane za čitavu školu, a ne samo za sebe.

Između svih ravnatelja čini mi se da bi bilo šteta ne izdvojiti jednoga, Joskana. Nadobudno je jednoga dana banuo u ustanovu. Shvatili su odmah da će biti još jedan u prolazu. Ali nisu shvatili da je Joskan došao pripremljen. Košute se treba riješiti milom ili silom. Odmah na početku, da se zna tko je gazda. Svi su bili zatečeni. Epilog sraza je da je Košuta ostala bez određenog posla, odnosno on je sam preuzeo brigu za djecu koja su njoj bila povjerena. Nije htjela dati ostavku pa je saga nastavljena. Ali ne ćemo sve prepričavati, bolje je da sami roman pročitamo u tišini i o njemu razmišljamo. Recimo samo da Joskan nije uspio u naumu. Umjesto da sruši Košutu, srušio je sama sebe. Na kraju svega premjestio se u drugi grad nastojeći sve zaboraviti. Opet je dobio sjajno mjesto. Poskakivao je od sreće. Tko je rekao da Joskan ne može uspjeti!? Onda se ubrzo pronio glas da je teško obolio. Ubrzo je došao i drugi glas, Joskan je umro. Nije bilo razloga za veselje, bila je samo prilika razmisliti o svome životu. Jesmo li spremni u svakome času doći pred svoga Gospodina? Što mislimo o sebi, što o drugome? Kako se ponašamo? Ovaj nas roman neprestano o tome pita.

Ima jedna zgrada kojom sve počinje. Nije imenovana, spisateljica samo kaže da je svima poznato da u jednomu velikom gradu ima jedna veoma visoka, sjajna, vitka, čudesna, zagonetna zgrada. Visoka je do zvijezda. I nakon što ju je dobro nakitila onda nam razjašnjava da ona vedri i oblači, pa između ostaloga šalje i te ravnatelje znajući samo ona zbog čega baš dotičnoga. Govor je ironičan i tjera nas na razmišljanje o visokim zgradama u našemu životu. Što nam sve one rade i kako ih podnosimo? U duhu starih komunističkih vremena zacijelo bismo se odmah prisjetili »drugova«. Oni su stanovali u takvim zgradama, oni su iz njih k nama dolazili. Obično bi im se govorilo »zaslužni drugovi«. Za što su zaslužni nitko živ nije znao niti je smio pitati. Iste osobine krase i ove nove. Košuta uspijeva izići s njima na kraj jer ju nije briga što oni misle o njoj, nego što misli sama o sebi. Neprestano se preispituje nastojeći u duhu novih spoznaja ravnati svoj život. Posljedice bolesti, udaljavanje od djece, bili su neprestani teret.

Osim Joskana treba spomenuti i Tinu. Ona jednoga dana priznaje Košuti da je velik dio svoga života bila na stranputicama. Shvatila je to nakon što se Joskan prema njoj, Košuti, ponio kako se ponio. Upalilo joj se svjetlo u nutrini i počela je razmišljati. Uvidjela je da je život puno ozbiljniji nego što je ona do tada mislila. Pouka, onako učiteljski, da naše ponašanje itekako ima odjeka u drugima. Može ga uzdići, može ga još više strovaliti u blato. S druge strane sve dolazi na svoje, kao što je došlo i u Košutinu životu. Opet je vraćena k djeci, ravnatelj je obećao pobrinuti se i za poštena primanja. Jer bilo je ravnatelja koji su zahtijevali više rada, a plaća je ostajala ista ili čak manja. Nešto slično kao trenutno stanje u našemu društvu. Neokomunisti nisu naučili raditi nego se samo boriti za vlast pa su nakon svoga povratka sve uništili što se uništiti dalo. U zamjenu su pokrenuli rasprodaju svega i svačega. Ali, nije to tema romana, nego samo misli na koje nas on ponekada potakne, pa ne ćemo više o tome.

Ovo djelo zacijelo će najviše čitati oni o kojima se govori, učitelji. Ali čitat će ga i svi oni koji žele naučiti ili se učvrstiti u ispravnom ponašanju. Mogu sa svih strana navaliti na nas, ali mi i dalje moramo nastaviti živjeti korektno. Na kraju ćemo pobijediti, budimo uvjereni u to. Pa neka to budu i završne misli ovoga skromnog ogleda. Nadamo se da će s. Bernardina nastaviti s ovakvim svojim pisanjem te ćemo imati prilike za novo čitanje i za novo preispitivanje svoje savjesti.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Makarska, 1. ožujka 2015.; hrsvijet.net, 18. travnja 2015.; glasbrotnja.net, 20. travnja 2015.; Marulić, 2 (263), Zagreb, 2015., str. 230. – 233.