Patrick J. Buchanan, Smrt Zapada, Kapitol, Zagreb, 2003.
Uspješni američki intelektualac, nešto manje uspješniji političar, Patrick J. Buchanan napisao je uspješnicu iza koje je stao čak i jedan New York Times. Govor je o propadanju Amerike i čitave zapadne civilizacije. Bestidni Bill Clinton s tim se ne slaže, kao i čitav krug iz kojega potječe. Takvi govoreći o multikulturalnosti, jednakosti, ljudskim pravima..., od ljudi prave zamorce za stvaranje neke njihove, nove civilizacije. Kruna bi joj bila jedna vlada (Ujedinjeni narodi s Vijećem sigurnosti kao gornjim domom i s Općom skupštinom kao Donjim domom), njezini pravosudni ogranci su Međunarodni sud za ratne zločine, Svjetski sud i Svjetska trgovinska organizacija, MMf je narodna banka, Svjetska banka i njezine podružnice agencije su za međunarodnu pomoć, Organizacija za poljodjelstvo i Svjetska organizacija UN-a njezine su dobrotvorne agencije, Protokol iz Kyota Agencija je za zaštitu okoliša, EU je pak model i preteča takvom ustroju vlasti. Uz to treba spomenuti da bi postojao samo jedan predsjednik i samo jedno vjerovanje. E, pa, na zdravlje!
Buchanan potanko u knjizi donosi kojim pravcima galopira ova nova civilizacija. Treba priznati da su mu zapažanja oštroumna, da potiču na razmišljanje ili otvaranje očiju. Iako se radi o pogledu iz Amerike i o Americi, nerijetko prepoznamo poteškoće koje nas tako duboko bole. Oni koji su pročitali ovu knjigu kad je tek izišla ili koji se sjećaju društvenog stanja otprije, vide kako ona svakim danom odgovara na sve više i više naših pitanja. Ta pitanja nastaju kao cijena ulaska u blagostanje koje se ne naziva Zapadna civilizacija, već se naziva alternativa Zapadnoj civilizaciji. Sažimljući Buchananove misli mogli bismo reći da je Zapadna civilizacija u svojoj srži obilježena kršćanstvom, a njezina alternativa obilježena je Francuskom revolucijom. O kakvom se srazu radi govori potpis istaknutog revolucionara Voltairea: »Ecrasez l'imfame – Zbrišite tu sramotu« (misli na Crkvu). Drugi istaknuti revolucionar, Diderot, razvija tu misao pa zaključuje da čovječanstvo ne će biti slobodno sve dok i posljednji kralj ne bude zadavljen crijevima posljednjeg svećenika. Ni drugi apostoli Revolucije nisu bili ni malo nježniji. Čudimo se onda kako to da manjina u Europi koja ne vjeruje u Boga ima hrabrosti nametati većini Ustav bez bilo kakvog spomena na Boga i njegovu ulogu u povijesti zapadne civilizacije?!
Golemi vidljivi preokret u zapadnoj civilizaciji nastao je šezdesetih godina poznatom revolucijom. Ono što je u tom trenutku bilo neprihvatljivo danas je nešto o čemu se mnogi boje raspravljati. Uništenje obitelji, homoseksualnost, raskalašenost u svakom pogledu promiče se na sve strane. Sredstva za prisilu su javna glasila i kultura udruženi s bogatašima koji imaju novac, ali nemaju duh, dušu, pamet, kako hoćete. Zorno nam se to pokazuje i ovih dana. Novinare nam zatvaraju, nitko ništa, gorljivi zagovaratelj zločinačke Jugoslavije zaziva sudove za neistomišljenike i biva zbog toga sudski gonjen, svi skaču, javna televizija sustavno blati većinu u hrvatskom narodu i kada netko iz ovog ili onog razloga tomu pokuša stati na kraj, OESS i razne nevladine organizacije vrište. Alternativna civilizacija pokazuje svoje lice. A o umjetnosti koju naviješta alternativa da puno ne govorimo. Već davno, kaže Buchanan, postalo je silno naprednim vulgarno vrijeđati kršćanske svetinje (kad se njihove dirne teške riječi lete na sve strane), vulgarno vrijeđati zdrave ljudske osjećaje. Sve u svemu uporni hod prema samouništenju.
A četvorka koja je izvela ovaj protucivilizacijski prevrat je sljedeća: Lukacs, Gramsci, Adorno, Marcuse. Moćno oružje u njihovim rukama bila je Frankfurtska škola. Kakve su ih misli vodile, možda najbolje svjedoči sljedeći odlomak iz knjige: »Umjesto da najprije osvoje vlast, a onda nameću kulturnu revoluciju, tvrdi Gramsci, marksisti na Zapadu moraju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrelo voće. No, za promjenu kulture potreban je „dugotrajan pohod na institucije“ – umjetnost, film, kazalište, fakultete, seminare, novine, časopise i novi medij – radio. Jednog po jednog, sve ih treba osvojiti, obratiti i pretvoriti u politička sredstva revolucije. Onda se ljude može polako preodgajati da shvate i čak rado prihvate revoluciju.« (str. 87.) Danas na žalost vidimo da je taj hod u punom zamahu. Puno je toga zaraženo i traži velik napor da bi ponovno ozdravilo. Clinton bi rekao da će u Americi biti bolje kad svi budu manjine i shvate istinsku vrijednost »različitosti«. Nije objasnio kako je moguć život u državi koja nema zajedničku ni povijest, ni junake, ni jezik, ni kulturu, ni vjeru, ni predake, jednostavno ništa. Za Buchanana je to balkanizacija, za nas nešto slično, ali s drugim nazivom, sve u svemu potrebno je se probuditi i o tome potaknuti raspravu.
Iako su spomenuti bili intelektualni i ćudoredni otpadnici, uspijevaju trenutno svojim namislima pobjeđivati. Američka i intelektualna zapadna elita prilijepila se za te njihove zamisli možda u isto vrijeme i ne znajući čije su. Teško je pitanje zbog čega se to tako dogodilo i zbog čega ovi otpadnici jednostavno nisu ostali otpadnicima i ničim više. Buchanan misli da su odlučujuće bile četiri stvari. Prva je stvar »poruka u boci«. Frankfurtska škola izbacila je svoje ideje i čekala njihovo klijanje. Dočekali su ih otuđenici od kršćanske i kapitalističke kulture i dalje razvijali. Druga je stvar dolazak na sveučilišta sredinom šezdesetih naraštaja koji ne zna za životne tegobe i rat. Bogati i zbrinuti, ne znajući kamo sa sobom, bili su spremni na bunt. Treća je stvar bila televizija. Ne samo da je pomogla prenositi nove ideje, nego je i sama stvarala novu stvarnost. Četvrta je stvar Vijetnam. Taj rat liberalizam je pokrenuo, ali ga nije dobio. Alternativa je iskoristila priliku i uselila u prazan prostor vapaja za moralnim autoritetom. A taj novi moralni autoritet svoju kozmologiju temelji na dva velika aksioma: prvi je taj da na svijetu nema nikakvih apsolutnih vrijednosti, nikakvih standarda ljepote ni ružnoće, dobra ni zla. Drugi je taj da, na svijetu bez Boga, ljevica ima moralnu nadmoć kao konačan sudac čovjekovih djelatnosti. Tzv. konzervativci su se prepali, zaštitili tvarna dobra, a kulturu »koja nije tako važna«, pustili onome tko naiđe. Da je živ, Marks bi uskliknuo od veselja, ali ne samo zbog ovoga. Radovao bi se on i dogovoru iz Maastrichta iz 1991. kada je 15 europskih zemalja odlučilo svoje područje slobodne trgovine pretvoriti u političku uniju, a svoju suverenu vlast prenijeti na nekakvu socijalističku naddržavu.
Tema doseljenika iz Trećega svijeta, izumiranja europskih naroda, multikulturalizam, pojava svjetske socijalističke naddržave dobrano je protresla pučanstvo zapadne civilizacije. Odjedanput su spoznali da za život nije dovoljno imati samo novac u sigurnim štedionicama, već i mnogo toga više. Trgnuli su se i prije nekoliko godina iznenadili pobornike galopirajuće alternative. U niz država stali su na izborima pobjeđivati predstavnici desnog izbora. Zavladala je živčanost. Nametnulo se pitanje je li galop počeo prelaziti u kas ili je to samo kratka zbunjenost povijesnog konja? Još uvijek živimo u tom neodgovorenom pitanju. Nama, koje bezobrazno zovu zapadni Balkan, vjerojatno je živjeti u svemu malo duže. Odgovori ovamo stižu nešto kasnije, obično nakon što poslužimo kao poligon za izvježbavanje novoga. Da se, dakle, priklonimo Zapadu koji je zapovjedio vježbu ili alternativi koja tu vježbu izvodi? Kršćanstvo je bit Zapadne civilizacije, navedimo još jedanput Buchananove, i ne samo njegove, riječi. Zašto se ne prikloniti njemu? Mogli bismo se uz to sjetiti i poučaka Domovinskog rata. Buchanan bi rekao događaja od 11. rujna. Očito, trebalo bi graditi na vrijednostima, a ne na bezglavom odmetništvu.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 14. studenoga 2005., 21.00 – 21.45