Joško Dadić, Tenkovi su izašli iz zemlje, Morski zvuk, Split, 2003.
Domovinski rat iznjedrio je junake od ljudi od kojih, možda, nismo očekivali da budu takvima. Jedan od njih zacijelo je i Joško Dadić, novinar Slobodne Dalmacije. Radio je svoj novinarski posao kao i svi drugi. Dani su tekli. No, rat je mnogo toga promijenio. Dadić je krstario bojišnicama ne samo Hrvatske, već i BiH. Ova druga država mu se toliko usjekla u pamet da je o svemu izdao knjigu sastavljenu od napisa koje je objelodanio od 2. travnja 1992. do 17. siječnja 1996. Bez dlake na jeziku, oslonjen na svoje osjećaje i razum, opisuje događaje oko sebe. Rekao bih da je bio pravi neovisni novinar. Kao i bojovnici, razmišljao je svojom glavom i nije se tukao za tuđe probitke.
Ne bih htio držati predavanje mnogim našim tzv. »nezavisnim« novinarima i novinama koji su se takvima nazivali tijekom rata. Počesto i danas. Ipak, moram spomenuti da se mnogi nisu vladali poput Joška Dadića. Probitak im je bio način djelovanja, pa nisu mogli izgraditi nešto što bi vrijedilo skupiti u knjigu. Zbog njih je dobro da novinska slova traju puno manje od knjiških. I bez njih domovina će moći i znati zacijeliti svoje rane.
Razumljivo je da je Hercegovina Dadiću vrata za ulazak u Bosnu, kako to ponekada kaže, a onda nastavlja s nazivom BiH. Smjestila se u zaleđu Splita i na se nerijetko primala udare koji su njemu bili namijenjeni. Onaj bitni u Domovinskom ratu odigrao se na Kupresu. Split i cijela Dalmacija drhtali su što će biti. Bojovnici HVO-a junački su pomeli protivnika, a onda su tenkovi izašli iz zemlje. Bili su to oni tenkovi koji su na početku svoga pohoda zaustavljeni kod Širokog Brijega. Pušteni su uz jamstva mnogobrojnih, ne ćemo ih sada nabrajati, da ne će škoditi hrvatskoj zemlji. Kada su jamstva prekršena, onih koji su ih davali nigdje nije bilo. Kupres je pao, ali ne i njegovo okružje. Protivnička snaga na kraju svega bila je puno manja.
Riječi koje Dadić ispisuje mogu služiti za uzor ratnog novinarstva. Rat je vidio izbliza, ponekada je jedva izvlačio živu glavu, pa ipak nije nadojen mržnjom. Prema protivniku se odnosi s dostojanstvom, ne mrzi ga, samo se bori za svoju domovinu, za njezinu slobodu. To mu pomaže biti kritičan i prema svojima. Ne ćemo sad o tome je li svaka njegova kritika opravdana. On se trudi spoznati bit stvari i odgovorno se postaviti prema njoj. Da opet možda upitamo, jesu li drugi »veliki« neovisni novinari ovakvi i jesu li pisali izravno s bojišnice ili iz svojih ugodnih stolica?
U knjizi su više-manje dotaknuta sva sržna događanja u Domovinskom ratu u BiH. U Bosanskom Brodu Hrvati i Muslimani zajednički se opiru Srbima, bije se bitka za Kupres, Hosovci krče svoj put, naši mladići vraćaju se iz inozemstva i žestoko se bore, u Srednjoj Bosni čarke između Hrvata i Muslimana, uskoro i rat među njima, Hrvati i Muslimani zajednički biju bitku za BiH u Posavini, utanačuju se primirja, međunarodni predstavnici nude razne zemljovide na potpis, politička razmimoilaženja, Dayton, Haag. Krug je dovršen. Bitan nam je i danas. Nije se smirio i otišao u povijest, još uvijek nam kroji sadašnjost i budućnost. A bilo bi dobro da ga počnu proučavati samo povjesničari. Dadić kao da doticanjem svih tema to poručuje. Nikome ne oprašta, pokušava uokviriti ratnu sliku i pospremiti je negdje odakle više nikome ne će škoditi. Odabirom sugovornika pokušava prodrijeti u bit zbivanja, vidjeti s onu stranu službene istine. Dobro mu to uspijeva.
Ostalo je mnogo toga mutnoga o raznim zemljovidima koji su nuđeni na potpis, pa promotrimo pomnije što o tome kaže Dadić. »Hercegbosanska vlast ide, dakle, svojim zacrtanim putem – potpisivati predložene mirovne planove, i time polako vraćati izgubljenu inicijativu pred međunarodnom zajednicom. Rezultat je već vidljiv – posljednjih dana uslijedila su na stranim TV-postajama izvješća i prilozi o strahovitom položaju skoro 200 tisuća Hrvata u srednjoj Bosni, a muslimansko neprihvaćanje mirovnog plana još je jedna prilika za okretanje situacije u hrvatsku korist. Ukratko – sve su karte još uvijek otvorene.« (str. 78.) Jesu li? Znaju to oni koji su dijelili BiH, a druge proglašavali krivcima za to. Samo, oni su nepristrani, ma što god to značilo. I tu je srž stvari. Je li se, dakle, moglo drugačije? Znamo odgovor, a povjesničari će nam ga jednoga dana još malo razbistriti, ako to uopće dočekamo.
Jačini priloga i u novinama i u knjizi mnogo su doprinijele snažne ratne slike. Ovjekovječili su ih petorica vrsnih fotoreportera Slobodne Dalmacije koje Dadić izrijekom navodi i zahvaljuje im. Spomenimo ih i mi: Vojko Bašić, Matko Biljak, Tom Dubravec, Siniša Sunara i Božo Vukičević. Verali su se zajedno bosanskohercegovačkim vrletima i svjedočili o borbi svoga naroda, ali i o borbi za slobodu općenito. Po viđenom u knjizi ne zaostaju za pisanom riječju. Neumoljivo svjedoče o vremenu koje je bilo i koje se nikada ne bi smjelo ponoviti. Barem tako vjerujemo, ako oni ne odluče drugačije. Ništa, naime, još nije gotovo. Za BiH još se kroje neki zemljovidi. A ona bi samo htjela da je konačno svi ostave na miru, da se dogovori sama sa sobom. I tada će mir biti trajan, tada će naši fotoreporteri u hladu vinove loze ili šljive pričati o prošlim danima i slikati djecu kako se opušteno igraju. Igru im ne će pokvariti nikakva granata kao ona 10. lipnja 1993. u Vitezu.
Koliko god smo pobjeda postigli u ratu svi mi koji smo se borili u BiH opet smo zajedno. Država je jedna, sve nas zajedno predstavlja, ma što god o njoj mislili. Posebno smo zajedno na jednom drugom mjestu: u Haagu. I naši junaci i njihovi zločinci, s koje god strane gledali, zajedno trunu pod mrkim nizozemskim zatvorskim krovom. Ulazak je tamo lagan, a izlazak težak. Nema onih koji bi sve to opisivali načinom Joška Dadića. Istina je unaprijed zadana i samo se tako mora pisati. Netko nevidljiv povlači konce. Pada mi na um heretična misao: nije li taj nevidljivi povlačio i prije konce? Zar je baš trebalo da se sve rješava oružjem, namjesto riječju i traženjem pravednosti? Jedan narod nemoguće je okovati, ma kako se onaj drugi zvao i ma kako bio jaki. Vječna je to istina. Dadićeva knjiga svjedoči tomu u prilog. Čitajmo je da bismo postajali proturatno nastrojeni i da bismo znali braniti svoje, ako bude trebalo.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 15. prosinca 2003., 20.00 – 20.45