Krešimir Šego, Gospina šaputanja, Naklada Brotnjo, Međugorje, 1998.
O događajima u župi Međugorje napisane su mnoge knjige s teološkog, medicinskog, psihološkog, religiozno-filozofskog..., a malo s književnog stajališta. Jednu takvu objelodanio je veliki hrvatski pjesnik Krešimir Šego. Rodivši se, živeći i radeći u župi Međugorje svoja iskustva toga života i ukazanja Kraljice mira skupio je u izvrsnoj zbirci ogleda na radost čitatelja i bogatstvo književnog izričaja o ovim zbivanjima.
Nije lako govoriti o onome što nam je šestero nekadašnje djece reklo da samo oni vide. Da bi se to moglo, potrebna je najprije vjera. Pisac je ove knjige ima u dovoljnoj mjeri, kako to pokazuju ispisani ogledi. Naravno ne može se pokušavati glumiti vidioce, nego opisivati ono što se od početka ukazanja 1981. pa sve do danas više manje vidljivo događa oko Brda ukazanja, Križevca i crkve sv. Jakova. Oko ova tri mjesta sadržana je međugorska poruka koja kasnije otječe različitim pravcima. Nema li se vjere, koja uronivši u Boga uranja i u ono što on čini na ovoj zemlji, sav pokušaj opisivanja međugorskih događanja svodi se na obični senzacionalizam. Zbog toga je potrebno svakodnevno bdjeti oko svoje vjere i moliti se svome Bogu, poručuje nam pisac dvama molitvama kojima počinje i završava knjiga. Druga velika poteškoća za pisanje jedne ovakve knjige jest vrijeme u kojemu živimo. Na jednoj strani teologija stidljivo govori o ovakvim događajima, a na drugoj civilizacija u kojoj živimo pokušava potpuno odbaciti govor o Bogu i takav stav proglasiti suvremenim i naprednim. Pisac zahvaljujući spomenutoj svojoj vjeri izbjegava zamci i svjesno je »nesuvremen« i »nazadan«.
Kao istinski pisac, Šego osluškuje bilo kraja u kome se sve događa. Ne veliča ga isprazno, nego ga pozorno propušta kroz sito svoga izgrađenog životnog stava. A to je stav da se ne treba stidjeti svojih korijena i letjeti za maglovitim pričama o europejstvu, kozmopolitizmu... Tek kad znaš tko si možeš se uključiti u mnogo širu zajednicu. Zbog toga pisac progovara o vjerskom, povijesnom i kulturnom životu međugorskog kraja. Svojim perom seže daleko u prošlost da bi nas doveo do sadašnjosti. Tako rekavši do jučer sve je to bilo nezamislivo, budući da nam je nametnuta ljevičarska misao branila sjećati se tko smo i cijeniti svoje podrijetlo. No, Kraljica mira dolazi nama takvima kakvi jesmo, počinje šaputati našoj djeci, kako kaže pisac, da bi preko nas progovorila cijelome svijetu. Izabrala nas je kao što je nekada davno Jahwe izabrao izraelski narod. Naravno da ta uloga nije lagana. Može nam se dogoditi da zalutamo i iznevjerimo očekivanja. Da nam se to ne bi dogodilo, pisac nam u posveti neposredno kaže što bismo trebali činiti. Trebamo se držati vjere svojih otaca, kao što reče Kraljica mira u nekim svojim porukama. Zbog toga Šego knjigu posvećuje svojim roditeljima koji su kao i mnogi drugi iz ovoga kraja svojim načinom života prenosili naslijeđenu vjeru. Na drugome mjestu pisac knjigu posvećuje svojoj obitelji. To je opet poziv da ono što smo spoznali nastojimo posredovati svojoj obitelji da ona to dalje prenese. A Kraljica nam je mira opet nebrojeno puta progovorila o važnosti obitelji. Tek po obiteljima pojedini je kraj posvećen da može u svoje krilo primiti Boga koji i danas želi hodati ovim našim zemaljskim stazama.
Kada se jednoga dana drugačije bude vrednovala hrvatska književnost, ova će knjiga zacijelo imati u njoj značajno mjesto. Napisana je po svim književnim pravilima, te jezikom koji nastoji sačuvati hrvatsku svijest na hercegbosanskoj povijesnoj vjetrometini. Nadahnuće je ove knjige istinsko, nije vješto ponavljanje već davno rečenoga. Ona je najprije prošla kroz svoga pisca i temeljito pročitana njegovim srcem i umom. Postavši tako pitkom lako ju je preporučiti za iščitavanje i drugima.
Rekao sam već da ova knjiga pripada esejističkoj književnoj vrsti. Iako je to tako, nisu to ogledi na silu skupljeni i sastavljeni u jednu knjigu. Krećući se u jednom neprekinutom nizu bez podnaslova, rekao bih da oni tvore pjesmu, pjesmu iz zavičaja Kraljice mira. Da, upravo zavičaja. Već je na početku Gospa rekla da je na poseban način izabrala upravo župu Međugorje. Šego je u to povjerovao pa je zato vjernički iskreno, nacionalno svjesno i ljudski toplo znao izgraditi ovu pjesmu na jedan malo drugačiji način od uobičajenog. Zbog toga se ova knjiga čita u jednome dahu i ponovno joj se vraća. Nije nam, naime, baš sve jasno nakon prvoga čitanja. Gledamo kamo nas to ogled svojom nedovršenošću (inače ne bi bio ogled) upućuje. Rekao bih da je to naša pjesma koju trebamo ispjevati ili nadopuniti ako je već pjevamo.
Osim esejističkoj, Šegina nova knjiga pripada i jednoj drugoj, iako ne književnoj, vrsti. Ne znam kako nazvati tu vrstu. Možda jednostavno »svjedočenje«. Šego svojim pisanjem ulazi u malobrojni krug onih koji pišu o ukazanjima Kraljice mira, a podrijetlom su iz međugorske župe i pozorno prate tamošnja zbivanja. Moglo bi ih se nazvati svjedocima drugog kruga. Svjedoci prvog kruga su, naravno, vidioci. Razmišljajući o iskustvima vidioca, svojim i iskustvima drugih oko sebe, pokušavaju nam prenijeti svježinu međugorskih događanja. Iako, naime, ukazanja nisu još prestala, ipak je prošlo dosta vremena od njihova početka pa postoji velika opasnost da nam postanu nešto uobičajeno. A ona to zacijelo nisu, nego su veliki Božji dar današnjem vremenu. Zbog toga je potrebno što podrobnije bilježiti dok ljudski zaborav ne počne neumitno prekrivati ono nezabilježeno. Jednoga dana naraštaji će nam biti zahvalni za ovakva bilježenja, kao što smo mi danas zahvalni Isusovim učenicima koji su više ili manje uspješno opisali ono što su doživljavali s Isusom tijekom tri godine.
Šegina je knjiga ujedno i poziv hrvatskim piscima da ne ostaju nijemi na veličanstvenost međugorskih događanja. Povijest im to zacijelo ne će oprostiti. Zar danas treba veće nadahnuće od ovoga? Zacijelo ne, no, samo se hrabri usude uhvatiti u koštac s njim. Krešimir Šego je jedan od njih.
Miljenko Stojić
Slobodna BiH, I, 60, Split/Mostar, 1998., str. 20.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Kulturni mozaik, Međugorje, 30. lipnja 2000.