Hrvoje Barbir Barba, Pjesme najmanjeg pjesnika na svijetu, Naklada semafora poezijascrtom, Zagreb, 2021.

Počnimo s fotografijom iz životopisa na kraju knjige gdje se u zadnjoj rečenici kaže da dotični, Hrvoje Barbir Barba, voli sve što vole mladi, samo ga ponekad zabole leđa. I to nam naznačuje da i nije tako mlad, tijelom, a duhom je onako kako o njemu govore njegove pjesme. Gledajući ga oslonjenog na zid, s cigaretom u ustima, u jeansu, s naočalima i prilično »bosom« glavom, počnimo tražiti što mu to pjesme otkrivaju.

Jedna od prvih crta je ona »ljubavna«. Ništa preuzetno, ništa u stilu žaljenja za prošlim vremenima, nego onako »laganice«, vrijeme prolazi, bilo je kako je bilo i idemo dalje. Taj način izražavanja naviješten je već u prvoj pjesmi »Mali stih«. Pjesnik ne traži od života puno, tek jedan mali stih uokviren u pjesmu od četiri stiha. Puno ili malo? Kako se uzme ili ovisno od toga što zapravo želimo biti u životu. Barbir bi, kaže, htio biti najmanji pjesnik na svijetu kako glasi i naslov njegove zadnje pjesme. »Pišem sitne pjesme, tiše od zvijezda:/ na dlan ženske ruke baš sve bi stale,/ to laste su male ispale iz gnijezda.« Tko ih nađe neka ih ugrije dlanom i oživi dahom, zamoljava dalje pjesnik.

Ne umišlja si Barbir da je dotaknuo nebo ako piše pjesme, on nije narcisoidno zaljubljen u njih, ali jest njima opijen. Zna ih prepoznati i tamo gdje drugi vide samo običnu ovozemaljsku prolaznost. Zrcali se to najbolje u pjesmi »Male figure«. On i ona, mladenci, predstavljeni na svadbenoj torti. Na kraju: »On sav zgrižen, a Ona šlagirana«. Prolaskom godina kopaju po smeću kraj restorana. Tipična slika života koji nije pošao kako treba, a mogao je i morao. Možda se samo nije znalo svađati kako treba, poput njih dvoje ispod kišobrana (Zagrebom iz tramvaja). No, ide se dalje. »Plutamo niz rijeku, dolje, prema pilani,/ Bez malo nade mi – posječeni balvani«. (Niz rijeku). Turobno? »I zašto sam onda još uvijek gord kao hrast/ Kad mi je tvoj tok samo mala, kratka čast?« Puno je toga, naoko nepreuzetno kako rekosmo, sažeto u ovim riječima. Shvatiti nam je to i ovu rijeku kojom putujemo doživjeti kao svoju, iako i drugi njome putuju.

Na nešto od svega ovoga mogla bi nam odgovoriti pjesma »Jedna Mersadova slika«. Obješena o zid i šuti. A glavna je u toj gomili svijeta koji se gura lijevo i desno. Pjesnik shvaća: »Tek kad se objesila/ Postala je slavna...« To je, pak, sudbina pjesnika. Tek kada objesi svoju nutrinu na dohvat svima približava se njima i oni ga čine svojim. Nije baš zgodno, ali takav je pjesnički usud. »Zapravo – sve što čovjeku treba/ Komadić je neba (A ne mora bit čak ni plavo)«. (Sve što čovjeku treba). Pjesnik je uvjeren u to živeći polagano svoj život tu među nama, na svoj način. Ne sili nikoga da vjeruje u to, samo svjedoči.

Čovjeku dok čita Barbirove pjesme zacijelo za oko zapne ona s naslovom »Tri seljaka«. Podsjećaju pomalo na Pupačićevu braću, na svakoga od nas. Tri seljaka, mi i naše ruke. Gradimo život oko sebe, umišljamo si kako bi to sve trebalo ići, ostajući uvijek trudbenicima, seljacima na svojoj njivi. I nije to tako loše unatoč svemu. Samo treba spoznati svoju stvarnost. »Čim se čovjek rodi/ Na muke ga stave:/ Odmah ga biju, tuku, tlače./ I sazna sve iz prve ruke:/ Živ je ako plače!« (A zašto pišem?) Dok ovo slušamo, malo nam zaigra »brk« u osmijehu, ali i grč, barem mali, u želucu. Iskusili smo sve to i ostali živi. Pa čemu onda pritužbe?

Oslonimo se na zid poput Barbira, pročitajmo poneku od ovih njegovih pjesama i možda krenemo u neka nova, samo naša, putovanja. A dotle će Barbir vjerojatno prepoznati još koju novu pjesmu.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 21. lipnja 2023.