Mijo Arapović, S onu stranu vremena, Vlastita naklada, Medulin, 2022.
Htjeli mi to ili ne godine nam idu te samo možemo biti sretni i zadovoljni ako ih imamo dosta na svojim plećima. Istina, o zdravstvenoj strani ne ćemo ništa govoriti. No, i ona će biti u redu, ako je ona naša duhovna strana kako treba.
Mijo Arapović svjestan svega toga podario je čitateljstvu svoju prvu knjigu. I stavio joj je podnaslov: Misli; Priče; Pjesme. Malo neuobičajeno, ali svrsishodno. Sveo je svoje određene životne račune i odlučio ih zaokružiti. Pritom je pokazao da oni izviru jedan iz drugoga, da su bit njegovih ovozemaljskih dana. Zbog toga ih nalazimo podjednako zajedno u ciklusima. Njih je jedanaest poput apostola, ako isključimo Judu. A dvanaesti apostol zacijelo jesu svi oni koji pročitaju ovo štivo i ostanu mu prijatelji.
U uvodnoj riječi zabilježeno je zbog čega pisac postupa tako kako postupa. Ona je svojevrsna ispovijed, iako je »grijeh« nešto dobro, pokušaj shvaćanja života svoga i općenito, te priopćavanja drugima to što smo spoznali. Očito Arapović dvoji kako će napisano biti primljeno, iako dvojiti ne bi trebao. Sve je primjereno, čisto i bistro izneseno, u duhu ljudskosti i vjere, ničega previše i ničega premalo.
U sličnim djelima obično nam puno toga kažu prve i zadnje rečenice. Bilo je tako i ovdje. Prvi tekst naslovljen je Čovjek – rijeka u vremenu. Pisac je svjestan i svoje prolaznosti i prolaznosti vremena. Čak i kada ne misliš na to, istrošenost tijela bude prvim vjesnikom kojega bi trebao saslušati. A to će te onda voditi prema zadnjem tekstu naslova Uskrsna molitva. No, moći ćeš je izmoliti tek ako se pronađeš u skladu s Arapovićem u njegovom pretposljednjem tekstu Hvala ti Buda. Da se ne bismo krivi razumjeli, ne zahvaljuje on tu njemu na nečemu što mu je dao, nego odbija ono što mu on nudi. Svjestan je sebe, svojih korijena i ne gubi se u ovozemaljskim ispraznostima, modama, duhovnim lutanjima.
Kada zastanemo i promotrimo ovo Arapovićevo djelo u cjelini, ne možemo ne opaziti da on iz njega izranja kao djed. Ne samo u tjelesnom smislu, nego poglavito u onom duhovnom. Proživio je život, izrodio djecu, ona su izrodila svoju djecu i ta tajna života se nastavlja. Što je ona? Ako si se o tome pitao još tamo u mlađim danima, moći ćeš odgovoriti na mnoštvo pitanja tih mlađih u obitelji. I Arapović to čini. Uspijeva ostati na razini onoga što je proživio i naučio, nije se »raspekmezio« i time udaljio ovo štivo od nas. Čini to s motrišta teologije, psihologije, filozofije, književnosti i povijesti, svega onoga što je stekao na znanstvenoj njivi, ali i svega onoga što je stekao na njivi gdje se uči od samoga sebe. Tako je ovo njegovo djelo poprimilo i poučnu razinu, što nam ga prikazuje u svjetlu predavača, poziva koji ga je nosio kroz život.
Njiva, ona od zemlje, prava bosanska odredila je mnogo toga u Arapovićevu životu. Govori o tomu u priči Orali smo njivu našu. On i brat. Pritom su pjevušili, odnosno zapjevali da ih nebo i majka njihova stara čuju. No, čuli su ih i neki u kožnim kaputima i šeširima nabijenima duboko na oči. Na suncu se presijavao revolver, škljocale su lisice. Sud. Pa nakon svega pravac u tuđinu. Ni prvi ni zadnji. Poteče život u kućici u nizu, onoj oslonjenoj na druge kućice, jer sama ne može stajati.
Unatoč tvrdom kruhu bezdomovinstva ostalo se nauzgor zahvaljujući vjeri u Boga, u samoga sebe i u druge ljude. Iščitava se to itekako u ovoj knjizi. Tko bude prebirao njezine stranice zaronit će dublje u pitanja kako dostojanstveno, uzdignute glave, proći ovozemaljskim stazama. Arapović to naglašava i u motu koje stavlja ispod svakog ciklusa, ne bih to nazvao poglavlja, u knjizi. Tu smo gdje jesmo, živjeti nam je koliko nam je živjeti, ali neka ne bude uzaludno, kao što nije uzaludno napisana ni ova knjiga. Dapače!
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 5. srpnja 2023.