Print Friendly, PDF & Email

Mato Nedić, Ljudske priče, Centar za kulturu, Orašje, 2010.

Živimo na određenom ozemlju ove kugle zemaljske. Je li nam svejedno gdje ili ipak volimo kraj iz kojeg smo potekli? Mato Nedić odgovara potvrdno, iako neizravno.

Poglavito mu je pred očima obiteljski život. Ovu zbirku pripovjedaka započinje pečalbarstvom i završava sjećanjem na lipu pod kojom se učio životu od svoga djeda. Između je jedno pripovijedanje o čovjeku iz Drugog svjetskog rata koji se nakon niza godina pojavljuje živ, a sve ostalo jest propitivanje trajanja obitelji tu gdje je i u vremenu u kojem je. Ne čini to u skladu s trenutnim trendom, nego kao čovjek, vjernik i književnik. Nije mu do jalovog izazivanja, radije se utiče propitkivanju što je dobro, a što loše. Kad dočitamo neku njegovu pripovijetku, ne ćemo biti ljuti na sve oko sebe, nego ćemo još jedanput spoznati što bi trebalo u životu činiti, što pak ne.

Prva pripovijetka »Kyrie eleison« sabire u sebi najviše radnje i ujedno je najdulja. Tri su glavna lika i oko njih se sve vrti: otac, majka i sin. No, nije to nikakva idila, naprotiv. Otac je Talijan, došao na privremeni rad u Švicarsku, majka je Hrvatica na isti način došla u istu zemlju, a sin je plod njihove nenadane ljubavi. Okolina iz koje su dolazili oprla se njihovom zajedničkom životu. I kola su krenula nizbrdo. Mnogo godina kasnije sin ima priliku popraviti što je, nevin, skrivio svojim rođenjem. Nedić jasno odgovara kako se ponio.

Stil pripovjedaka je jednostavan i pitak. Više poučan nego zauzet u traženju što prikladnijeg književnog izričaja. To je zacijelo teže u stvaranju, ali je ljudima svrsishodnije i prijemčivije. Tražit će u ovim pripovjedkama sebe i pitati se što bi oni učinili u takvim okolnostima.

Život zacijelo nije jednostavan i ne može ga se svesti na odnose crno-bijelo, kako bi moglo izgledati po gore izrečenom. O tome Nedić najbolje progovara u pripovijedci »Knjiga«. Starica napunila sto i jednu godinu. Međutim, život još ključa u njoj. Promatra što je i kako činila kroz proteklo vrijeme. U misli joj se najviše utiskla nenadano iskrsla nevjera prema mužu. Zaljubila se u književnika. Život s mužem postao joj je jednoličan i nije se previše opirala novim osjećajima. U početku je mislila da je pronašla blago. Kasnije je počela shvaćati da je taj put sklizak i da ne može vječno trajati. Tako je i bilo. Vratila se mužu, nastojala popraviti što se popraviti da. Na nesreću muž je nekim okolnim putevima saznao s kim je ljubovala. Što joj je na kraju ostalo od svega? Razmišlja o tome u svojoj dubokoj starosti.

Ova propitkivanja odnosa u obitelji mogla bi se prenijeti i na razna druga područja našega života. Nedić kroz ove pojedinosti progovara o cjelini. A ona je takva da uvijek treba biti vjeran, prijazan, truditi se, biti zadovoljan onim što imamo a ne tražiti kule u oblaku, prenositi ispravne stavove na mlađe naraštaje. Tek tada može se reći da smo živjeli i da smo uživali.

Ove su pripovjedke zaista ljudske, kao što i naslov zbirke kaže. Samo, treba ih ljudski i primiti pa će nam mnogo toga reći.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 14. svibnja 2012.; hrsvijet.net, 14. svibnja 2012.

Osobno