Print Friendly, PDF & Email

Ivan Aralica, Kepec, Školska knjiga, Zagreb, 2011.

Upravo se vratih s masovne grobnice u Vrgorcu. Otkrili je ovih dana. Rukopis isti: komunisti doveli civile i hladnokrvno ih pobili. Odveli su ih iz ljubuške tamnice grozničavo bježeći pred braniteljima Širokog Brijega krajem siječnja 1945. Između ostalih ubili su i nekoliko trudnica. Jednome ubojici kasnije je jedna žena prigovorila zbog čega joj na pravdi Boga ubi trudnu kćer, a on mrtav hladan odgovori da je trebala reći da je njezina.

Ni u Araličinu romanu Kepec komunisti nisu ništa drukčiji. Ubijaju svakoga onoga za koga misle da im je stao na put. Ne govori Aralica o općim nacionalnim prostorima, već o jednom malom području gdje se jednoga dana osniva komunistička ćelija i počinje teći revolucionarni život. Pripadnici te ćelije, kao i svugdje drugdje, propalice su i probisvijeti. Njezin utemeljitelj je Bare Klepetan, negdašnji sjemeništarac, kasnije izbačeni gimnazijalac, kradljivac očevih novaca, propalica koja se u Zagrebu priključuje komunističkom pokretu, povratnik u svoj kraj kad se više nije imalo kud i kad je policija bila za petama. Oko sebe skuplja mjesnog homoseksualca, kradljivca po crkvama, rođenog ubojicu, bludnicu i sličan ološ. Nastanjuju se u bunjama, jer ih je tamo teško naći. Kroz to vrijeme revno ubijaju navodne protivnike. Bez grižnje savjesti. Bare sebe i njih opija lenjinizmom i marksizmom. Svi ih preziru i klone ih se.

A onda komunizam pobjeđuje. Bunjari su odjedanput ugledni drugovi i drugarice, prijestupi i zločini koje su činili postaju nemjerljiv doprinos revoluciji. Jednoga dana u to društvo spletom okolnosti upada i kepec János. Nekada je bio cirkusant, bacao je noževe oko žive mete, ali je nova vlast zabranila u Jugoslaviji cirkus, dok je u mađarskom komunističkom raju ostao. S prijateljem je izvodio povremene predstave unatoč zabrani i na jednoj od njih Bare ga je pokupio i poveo u svoj kraj. Trebao mu je mađioničar, čovjek koji će mu pomoću trikova zamisli provoditi u djela. János ne imajući kud pristaje na to, iako ga u sebi proklinje i to sve jače što više upoznaje kamo je zapravo zapao.

Treba napomenuti da je Bare tijelom bio gorostas, a kepeci su znamo mali. Međutim, njihova nutarnjost je posve drukčija. Bare neprestano pada i postaje na kraju duhovni kepec, dok János raste i izrasta u duhovnog gorostasa. Kroz život je propatio, ali je ostao nauzgor.

U Kremiku, svom kraju, Bare razvija komunizam na djelu. Pretvorio je u muzej bunju u kojoj su se sastajali tijekom rata. Bila je to, podrazumijeva se, njegova bunja. U središtu mjesta postavio je i spomenik na te slavne dane. Podizao je i zadrugu. Htio je da ona bude uzorna u komunističkom raju tako da po njoj i on postane još veći. Novac za svoje naume dobiva od ministarstva za poljodjelstvo priređujući za ministra lov na zečeve. János mu u tome pomaže, zapravo glavni je u osmišljavanju takvih pothvata. Na kraju mu je povjeren zadatak koji postaje vrhunac Barine karijere. Raspisan je natječaj za najboljeg uzgajivača kukuruza. János uz pomoć svog prijatelja fotografa postiže da Barin kukuruz na kraju pobjeđuje. Vinulo ga je to u savezne krugove. Preseljava se u Zagreb, a tamo uskoro povlači i Jánosa kojega je oženio na samom dolasku u Kremik. Radilo se o jednoj od njegovih ljubavnica. Sam se na kraju oženio mnogo mlađom Gašpom, kćeri ubijenog hrvatskog vojnika na Bleiburgu i njegove žene koja je nakon tog muževljeva nestanka jedno duže vrijeme bila Barina ljubavnica. Barini i Jánosovi putevi ponovno se križaju, ali i rastavljaju. Čitatelji će saznati kako.

Dok se sve ovo zbivalo, teška šutnja obvijala je Kremik. Podizala se samo kada Bare nije bio u blizini. Tada su mu psovali sve živo i govorili o pravom naličju njegovih revolucionarnih mitova. Kad su zadruge ukinute, a on u međuvremenu otišao u Zagreb, raskupusali su mu zadrugu i nastavili živjeti svojim životom, iako i dalje u šutnji, jer Barini drugovi još su bili na vlasti. Jedan je od njih čak otišao na doškolovavanje, onaj rođeni ubojica. Nastavio je tamaniti Hrvate po Europi.

Aralica je događaje iz romana povezao i sa sadašnjim vremenom. Sve što se tamo zbiva lako je razotkriti u liku raznoraznih negdašnjih zaslužnih drugova koji su još živi. I kao što je sve to vrijedilo za Kremik, vrijedilo je i za sve druge hrvatske krajeve. Svi su oni bili Bare i ostali njegovi drugovi, svoje robovanje nagonima proglašavali su revolucionarnim zanosom. Puk je u međuvremenu šutio i mislio svoje. Danas prebrojava žrtve, ako mu to dopuste još živi drugovi i njihovi potomci koji su se dočepali položaja dok su drugi ginuli po raznim ratištima. Aralica je još jedanput književno sjajno zahvatio u našu prošlost i sadašnjost i dalje metući pred sobom ne samo Bare i slične nego i one koji se prozvaše velikim hrvatskim književnicima idući ustrajno Barinim stopama i diveći mu se.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 20. kolovoza 2012.; hrsvijet.net, 18. kolovoza 2012.

Osobno