Print Friendly, PDF & Email

Ivica Đovani Matešić – Jeremija, Mi smo Zadar, RTD, Zadar, 2009.

»"Barba, molim Vas, recite da ne idete mojoj kući", reče dijete časniku. Časnik ga privi sebi na prsa i zajeca suho, bez suza. Ubili su mu oca. A koliko je bilo takvih u gradu?« (str. 33.) Ne bih htio tumačiti ovu sliku, prebolna je, nego samo naznačiti da je to jedna od temeljnih slika u Matešićevu pisanju. I to od samog početka, ne samo ove knjige. Piše iz srca, jezikom koji razumije svatko onaj tko je otvoren životu. Naizgled time ne će ništa promijeniti, jer to nisu velike riječi o hrvatskom usudu, rečenice napravljene prema pravilima političke korektnosti, misli pokupljene na tržnici lažnih vrijednosti. Da, ovo je sve drugo nego to.

U knjizi su, zapravo, sabrane Matešićeve kolumne od 4. siječnja 2007. do 10. rujna 2009., a izlazile su u Zadarskom listu. Zbog toga kao da nema određene radnje, a nje zapravo ima. Pisac uvijek priča o čovjeku, domovini i Bogu. Sastali su se posebno devedesetih godina prošlog stoljeća i to je ono što njihovu jedinstvu daje poseban pečat. Zbog toga kamo god da se krene uvijek se vraća prema tom jedinstvu. A ono je neprestano na svakodnevnoj vatri raznih smicalica, dugih pipaka skrivenih središta moći. Ipak, ne treba ih se bojati. Umjesto toga treba zasukati rukave, dati se na posao i biti svoj na svome.

Druge njegove knjige uglavnom su govorile o sudbinama ratnih sudrugova iz zadarske hrvatske garde, dok je u ovoj knjizi manje takva govora, a više o samom smislu borbe hrvatskog naroda za slobodu. Zacijelo da je tomu razlog i iscrpljivanje tema, ali i književno piščevo odrastanje. Tzv. malu sredinu treba na skladan način uklopiti u onu veliku. Događaji imaju puno veće značenje nego što nam izgleda na prvi pogled. Zato će za ovom knjigom lakše posegnuti i oni koji se ne mogu lako uživjeti u zadarsko podneblje. Ona, pak, nit o sudbini ljudi iz zadarskog kraja uvijek će biti tu, jer bi inače čitava građevina pala.

Uz kratke rečenice i zbijen način izražavanja Matešićevo pripovijedanje karakterizira i humor, koji po potrebi zna prijeći i u izvrstan sarkazam. Prisjetimo se samo famoznog hrvatskog prekomjernog granatiranja o čemu Haaški sud godinama mudruje. Priča tu Matešić kako su od ostataka više topova sklapali jedan, od 5 granata koje su imali ispaljivali 4, različitom sličnom nadmudrivanju s protivnikom. Zaista je to bilo prekomjerno granatiranje, zaključuje, rekosmo, sarkastično.

Nikako ne bih htio ne navesti i sljedeće dvije slike koje odaju zbog čega je hrvatski čovjek unatoč svim predviđanjima pobijedio u nametnutom ratu. Napoleon napada Veneciju. Sve redom pada, čak se i Dužd predao, samo se drži most kojeg brane Hrvati, posljednji, ali odlučujući. Umalo i Napoleon nije platio glavom. (str. 36.) Ili sljedeća slika. Dolaze do hrvatskog vojnika na položaju. Sam je. Govore mu da pozove ostale i da stanu u stroj. Nakon njegova smijeha shvaćaju da je on čitav vod, a može i satnija. Već tri tjedna sam drži crtu. Od vremena do vremena zapuca iz različitih oružja da bi oni tamo s druge strane mislili da je sve uobičajeno. (str. 338.) I tko može pobijediti takve ljude? To ne mogu ni oni. »Sterilni hrvatski intelekt. Kastriran. Njega su jadnog tjerali da najprije mrzi svoje selo. Didovu štalu, kraj svoj. Jer sve je trebalo biti proletarijat. Jer sela su se trebala napustiti. Vlakovima. Pješke. Karom. Svakako napustiti! Svi u tvornice, u gradove, industrijalizacija po direktivi, po liniji. Sve izvan linije trebalo je mrziti. I naš Klempo tako opremljeni u grad krene.« (str. 300.)

Dok je ovakvih knjiga, lakše ćemo ići naprijed. Stilski dobro napisane, sadržajno još bolje i uspjeh je zajamčen. Na vidiku se ocrtava sloboda.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. lipnja 2011.; hrsvijet.net, 5. lipnja 2011.; Marulić, XLIV, 3, Zagreb, svibanj-lipanj 2011., str. 179. – 180.

Osobno