Jure Vujić, Kad anđeli utihnu, Općina Pakoštane, Zagreb, 2009.
Na vjetrometini povijesti, na prelijepoj zemlji Hrvati se održavaju stoljećima. U toj borbi nikli su i samosvojni junaci, kao što je Ante Gotovina. Siromašni dečko iz Pakoštana, legionar na svjetskim bojištima, povratnik u domovinu u njezinim najtežim trenutcima, pobjednik u ratu. Životopis za romane i filmove. A onda lov na njega kao na divlju zvijer, predaja nakon godina skrivanja i sudište koje se zove Haag. To svjetska povijest još nije zapamtila. General pobjedničke vojske na optuženičkoj klupi, k tomu izručila ga je njegova država koju je uspio obraniti. Vujić u ovakvom protuslovlju pronalazi prste zla. Mnogi su, zbog svojih grijeha, htjeli žrtvenog jarca i pronašli su ga u generalu Anti Gotovini. Posao je po njima doveden kraju, ali ustvari tek počinje.
Ne znam zbog čega se pisac u predgovoru ispričava zbog metafizičnih figura rabljenih u knjizi. A tako ih je dobro uporabio, pravilno je shvatio što je u pozadini svega. Gotovinin životopis, hrvatska povijest, samo je ono preko čijih se leđa prelama borba dobra i zla na našem ozemlju. Katolici smo i to smeta nekim zakulisnim silama, jer su si stavile u zadatak smrviti Crkvu kojoj pripadamo. Podrazumijeva se da ne će uspjeti, kao što nisu uspjeli ni u Gotovininom slučaju.
Do sada se Gotovina odlično držao. Svima su nam u sjećanju njegove sputane ruke i pogled koji to ne odobrava, ali je pun dostojanstva jer zna da iza toga stoji nevinost. Tu je i njegovo pojavljivanje u sudnici, a nakon što je knjiga izišla i krvnička, istina još nepravosnažna, osuda na duge tamničke godine. Ipak, nemamo pravo tražiti od njega da postupa na ovaj ili onaj način. Imamo se samo pravo za njega moliti i pomoći mu kako god možemo, zaključujem u duhu knjige koju držimo u rukama.
Zajedno s predsjednikom Franjom Tuđmanom Gotovinu optužiše za navodni zločinački pothvat. Sjetih se Tuđmanova glasovita djela Bespuća povijesne zbiljnosti pa sličan naslov dadoh ovom osvrtu. Zaista su sada u pitanju bespuća hrvatske zbiljnosti. I sve je nekako sažeto u one četiri odurne riječi: locirati, identificirati, uhititi, transferirati. Ne, ne pripadaju jednom čovjeku, te su riječi potekle iz današnjeg hrvatskog političkog kruga. Umjesto da služe dobru, počeli su služiti zlu. Prije su toga javna glasila odigrala svoju ulogu. Unaprijed su osudili pobjedničkog generala, nastojeći ga što više ocrniti.
Jure Vujić osobno ne poznaje Gotovinu. Gledajući s motrišta ove knjige, bolje je tako. Ne prepričava i ne donosi neke nove podatke iz njegova života, nego pokušava kroz filozofski ogled odgovoriti što njegova pojavnost donosi novoga u hrvatsku stvarnost. Zapravo, to je naša pojavnost šibana povijesnim vjetrovima. Trpimo na pravdi Boga. Vujić se na kraju knjige nada da će ćudoređe progovoriti u Gotovininim sucima i optužiteljima, jer je ćudoređe svojstveno biti naše ljudskosti. Volio bih da bude tako, ali je Haaški sud i sve što ga prati previše nećudoredan da bi se to moglo tek tako dogoditi. Jedino Bog zna pravi put za otključati te brave.
Kraj ove knjige ne može se ostati ravnodušnim. Na kojoj god strani bili moramo razmišljati. K tomu primjereno je zanatski napravljena tako da će ostaviti traga u našoj publicistici i našoj politici. Odjeknut će i na međunarodnoj razini jer Gotovina svojim ponašanjem ponovno pobjeđuje, a oni ponovno gube. Nimalo čudno. Dobro je na njegovoj strani unatoč svoj nepotrebnoj patnji.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. lipnja 2011.; hrsvijet.net, 12. lipnja 2011.