Print Friendly, PDF & Email

Davor Domazet-Lošo, Strategija vučjeg čopora, Detecta, Zagreb, 2008.

Bio je djelatno vojno lice, odazvao se pozivu domovine, dobio rat, zauzeo se za obranu dostojanstva branitelja i preko noći umirovljen. Naravno, radi se o Davoru Domazetu-Loši. Ali, on nije stao u svojim djelatnostima. Dao se na pisanje i između ostaloga ovo mu je završetak četveroknjižja koje razmatra suvremeni rat, upravljane krize, nadzirani nered, vidljive i nevidljive vladare svijeta te njihov juriš na temeljne vrijednosti i identitete. Osvaja nas kako svojom stručnošću tako i jednostavnim načinom iznošenja građe.

U posveti knjizi stoji: Ovu knjigu posvećujem svim hrvatskim braniteljima koji su bili ili jesu izloženi lovu raznoraznih, ne samo medijskih »vučjih čopora«. Nije ovo samo sentimentalni odnos prema onima s kojima je nekada zajedno ratovao, nego krik protiv nepravde koja se nanosi hrvatskoj državi. Nisu, naime, bojovnici pravi cilj, već pravo hrvatskog naroda na svoju samobitnost i suverenost. Igrači na svjetskoj pozornici nikako ne mogu progutati da se mimo njihove volje neka tamo Hrvatska uspjela otrgnuti ispod njihovih robovskih lanaca.

Jedan od temeljnih pojmova u knjizi jest »politička korektnost«. Ustvari, njime ona i počinje. Pisac je vidi kao novi oblik svjetske tiranije. Nakon što bude proglašena ustrojavaju se »vučji čopori«, kako medijski tako i raznih drugih oblika. I bitka može početi na načelu pravih vukova. Govori pisac podrobnije i o njima da bismo lakše spoznali što želi poručiti. A prisjeća se i podmorničkog ratovanja u Drugom svjetskom ratu kad se itekako rabila ta taktika »vučjeg čopora«.

Nekako je logično da Domazet-Lošo ovdje prelazi na razmatranje o Hrvatskoj. Promatra je kao veliko lovište i istražuje kako je i zbog čega do toga došlo. Posebno obrađuje medijski »vučji čopor« pa spominje i imena. Najprije se usredotočuje na one koji bi se, kao, suočavali s prošlošću. Ubrzo im pridružuje Latinicu i neizbježnog Denisa Latina. Nije dobro prošao ni Žarko Puhovski, kao ni don Ivan Grubišić. Kako bi to moglo biti da nije spomenuta i tzv. »trećesiječanjska« vlast i »detuđmanizacija«. Tu je i Carl Bildt, Zapadni Balkan, Stipe Mesić... Prepoznajemo da su ličnosti i procesi očito duboko zahvaćeni. A sve završava razmatranjem o medijskom Titovom povratku u Hrvatsku.

Zna pisac da je red spomenuti i igrače koji vode čitavu ovu igru. Na prvom mjestu to je Velika Britanija. Miješali su se u hrvatske poslove ne samo kroz povijest, nego se miješaju i do dan danas. Tijekom Domovinskog rata odigrali su sramotnu ulogu ne samo zbog toga da Hrvatska ne bude priznata ni pod koju cijenu. Slali su u ove krajeve svoje ljude, političare, ubojice, probisvjete... Htjeli su događaje upraviti prema nekim svojim nahođenjima. U tome im je svesrdno pripomogao i Budimir Lončar kojeg negdašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić dovede u svoj ured kao savjetnika. Prihvati ga i novi pa je tu do današnjeg dana. Ali, Hrvati pomrsiše račune britanskom »vučjem čoporu« svojom ustrajnošću doći do slobode.

Drugi veliki igrač jesu SAD. Njihova politika prema Hrvatskoj i ovom prostoru kudikamo je bila drukčija nego ona Velike Britanije. Njoj je pravi cilj uvijek bila Rusija i obračun s njom. Govoreći o svemu tome Domazet-Lošo događanja s Hrvatskom smješta u šire okružje i promišlja kako se u svemu tome odhrvati nemilosrdnom povijesnom kotaču koji pokreću neki isto tako nemilosrdni ljudi.

Da bi sve bilo još jasnije, dodano je i poglavlje jednostavno nazvano Podvučeno. U njemu su donesene glavne misli iz drugih knjiga ovoga četveroknjižja. Cjelina je tu i može je se odbaciti, prihvatiti, razmišljati o njezinim postavkama.

Sve ovo o čemu govori Domazet-Lošo nije samo pojava, već trend jednog vremena. Pod krinkom političke korektnosti ozakonjeno je nasilništvo medijskog terorizma, a i dvostruka mjerila u međunarodnom pravu. Hrvatskom narodu ne preostaje ništa drugo nego pronaći snagu kao što ju je pronašao u Domovinskom ratu. Bit će bitaka, dobivenih i izgubljenih, ali ratna pobjeda mora biti naša. Pa neka nam je sretno uz Božju pomoć!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 15. studenoga 2010.; hrsvijet.net, 13. studenoga 2010.

Osobno