Print Friendly, PDF & Email

Hrvoje Hitrec (uredio), Haaški sud. »Zajednički zločinački pothvat«. Što je to?, 6; 7; 8, HKV, Zagreb, 2009.; 2010.

Ne tako daleke, ali kao u ratu zgusnute, 2006. izišla je prva knjižica izlaganja sa stručno-znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 9. lipnja te godine. Intelektualci okupljeni oko Hrvatskog kulturnog vijeća jednostavno nisu htjeli dopustiti da Hrvatska nanovo postane žrtvom bezdušnih podmetanja i smicalica koje bi nas odvele ili barem približile paklu u kojem smo bili. Mislio sam se redovno, zbornik po zbornik, osvrtati na ono što je izneseno, ali posljednja me događanja nagnaše osvrnuti se na tri posljednje knjižice. I hoće li ovo biti kraj? Pitaju se tako i sudionici na spomenutim skupovima. Suđenje Anti Gotovini, drugim generalima, časnicima i bojovnicima polako se bliži kraju. Glavne presude samo što nisu pale. Dosada nismo nimalo bili zadovoljni. Izopačenost je da je do suđenja uopće došlo. Hrvatska vojska je pobjednička, Hrvatsku su napali i ne može se toj obrani suditi na ovoj način. Ali, ne držimo mi konce u svojim rukama. Njih drže oni koji su osudili nacizam i njegove oblike borbe, oni koji su nakon prestanka ratnih događanja bombama uništavali čitave nebranjene gradove ubivši tako na stotine tisuća nevinih ljudi, oni koji su izvozili komunizam kod drugih odbacujući ga od sebe, oni koji danas bezobzirno krše slobodu i ljudska prava mnogih naroda pomoću sile koju su igrom slučaja stekli, oni... Znamo ih već, dosta su nam zla napravili.

Od svih tekstova donesenih u ovim zbornicima osvrnuo bih se samo na onaj koji potpisuje Ivana Haberle u 7. zborniku. »Kao osamnaestogodišnjakinja osjećala sam da mi je učinjena velika nepravda. Pitala sam se: Tko to sebi uzima za pravo bacati ubojite granate po mome rodnom mjestu, mojim mještanima, mojoj školi u kojoj sam upijala prva znanja? Tko to sebi uzima za pravo spaliti moju kuću i mirise moga djetinjstva? Tko to moju domovinu osvaja, pali, siluje i okupira?« (str. 33.) Ne, ne mislim navođenjem ovih riječi na neka prošla vremena. Mislim na sadašnja. Neke europske i svjetske sile nastoje da Haaški sud postane ono Hrvatskoj što joj je JNA bila u Domovinskom ratu. Hoće li uspjeti? Teško je reći. Neke bitke su već dobivene ili izgubljene, ovisi s koje se strane gleda. Dario Kordić dobio je 25 godina tamnice, a da mu krivnja nije dokazana. Zbog svega toga Haaški su sud napuštali i napuštaju svi oni koji imalo drže do svoga ljudskog i profesionalnog ugleda. A da ovo sve nisu samo priče svjedoče nam i knjige nekadašnje tužiteljice Carle del Ponte i glasnogovornice Florence Hartmann. Tužiteljica čak za Hrvate ustvrdi da su podli kurvini sinovi. I sad bismo, kao, trebali govoriti o nepristranom, poštenom i bla, bla, bla suđenju. Ma, dajte molim vas!

Dočekali ili ne dočekali barem jednu pravednu osudu na Haaškome sudu, a to je bezuvjetno puštanje na slobodu Ante Gotovine i drugih hrvatskih generala, znam da će određeni hrvatski intelektualci i dalje biti spremni boriti se za svoju domovinu. Oni ne šute, kao drugi koji šute zbog nekih sitnih probitaka. Časno je pridružiti im se. A ovih 8 zbornika u 4 godine izvrstan su putokaz kako treba gledati u istinu i tražiti je. Ni Bog nam je ne želi oduzeti, pa kako da to dopustimo nekom drugom!?

Miljenko Stojić

Jasnoća ogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 18. listopada 2010.; hrsvijet.net

Osobno