Print Friendly, PDF & Email

Milan Vuković, Ja, odvjetnik, Naklada Pavičić, Zagreb, 2008.

Iznese čovjek svoju životnu priču, a naša prodana javna glasila uredno je prešutiše. Pa i što možeš iz te priče saznati? Dotični je sanjao i borio se za Hrvatsku cijelog svog života. Barem tako kaže, a djela pokazuju da ne laže. Koga to zanima u vodama kojima, navodno naša, javna glasila plove?

Nekako ovako bilo je više-manje tijekom svega onoga vremena koje opisuje naš poznati i veliki odvjetnik Milan Vuković. Govoreći o svome životu spomenuo je pet država u kojima je njegova obitelj živjela, ne pomaknuvši se sa svoga kućnoga praga. I to je onaj hrvatski nesretni udes. Brojčano premali da bismo mogli oblikovati svoju povijest, a preveliki da bi nas se moglo lagano progutati.

Sadržaj knjige pisac je jednostavno podijelio u četiri logična poglavlja. U prvom govori o svome životnom putu iz rodnih Poljica, odnosno Jesenica, pa preko Splita do Zagreba. Bilo je tu svega i svačega, posebno plovidbe jadranskim morem. Već u prvom naslovu u poglavlju govori o svome ocu i njegovom položenom ispitu za pomorskog kapetana. Ploveći upoznao je svoju ženu, Milanovu majku, i kasnije privređivao za kruh svagdašnji mnogočlane obitelji. Zanimljivo je da već u drugom naslovu Vuković govori o pogubnosti jugoslavenskog mita. Time je jednostavno čitatelju rekao kakve ga stranice očekuju, pa neka čita ako mu se čita. Drugo poglavlje vrijeme je njegova odvjetničkog rada koji je trajao trideset godina, šest mjeseci i šest dana. Bilo je to zanimljivo i teško vrijeme. Komunizam je nemilice mljeo sve one za koje je držao da su na bilo kakvoj protivnoj strani. Vuković se osobito istakao u branjenju proljećara i crkvenih lica. Ne smijemo preskočiti jednu zgodu kad je branio fra Jozu Zovko na sudu u Mostaru. Svi su bili protiv, jer je sve bilo namješteno, i čovjek se pitao koliko sve ima smisla. Međutim, kad je naručio kavu u sudskoj kavani, poslužiteljica nije htjela naplatiti. Postalo mu je jasno na kojoj je strani puk. Treće poglavlje najviše zadire u naše današnje dane. Vuković postaje predsjednik Vrhovnog suda. Opisuje tko je sve ustrojavao naše sudstvo, ali i što su u to vrijeme radili Manolić, Mesić i slični. Kad to pročitamo, postaju nam jasniji i mnogi današnji događaji. Posljednje, četvrto poglavlje, polagano je zaklapanje životnih stranica. Vuković se povukao iz sudstva, ali nije napustio hrvatsku misao. I dalje plovi uzburkanim hrvatskim vodama, kao nekad u izbjeglištvo u Italiju. Sada su to umjetničke, znanstvene i slične vode. Hrvatska država je tu, treba je izgrađivati i promicati ljudske i kršćanske vrijednosti.

Obično ne volim čitati memoare, u koje ova knjiga zacijelo spada. Međutim, sad je bio drugi slučaj. Već na prvim stranicama opazio sam da to nije samohvalba, nego govor o jednome Hrvatu u ova suvremena vremena na ovim našim prostorima. Kasnije saznajemo da je mogao otići u inozemstvo, ali nije htio ostaviti rodnu grudu. Taj stav dolazi i do izražaja kad se za predsjednika države kandidiraju Vlado Gotovac i Marko Veselica samo da bi uzeli što više glasova Franji Tuđmanu i pokušali mu prepriječiti put do predsjedničkog mjesta (str. 251.). Govori on također i o Bleiburgu, Titovim riječima da se to moralo dogoditi da se Srbi izdovolje (str. 74.), savezničkom zločinu (je li to genocid neka povjesničari kažu) nad nenaoružanim njemačkim pukom kojeg su ubili više od 6 milijuna, a preko 15 milijuna protjerali. Uglavnom, Vuković duboko zadire u vrijeme i u odnose koji su u njemu vladali. Zbog toga je njegova knjiga izvrsno publicističko djelo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 11. listopada 2010.; hrsvijet.net

Osobno