Print Friendly, PDF & Email

Simon Sebag Montefiore, Mladi Staljin, Profil, Zagreb, 2010.

Ime druga Staljina poznato je diljem svijeta. Nažalost, proslavio se svojim zločinima. Cijenili su ga i cijene i jugoslavenski komunisti. Drug Tito i svita kod njega su pekli zanat. Dobro su ga ispekli. Žrtve im se broje u stotinama tisuća. A tko je Staljin zapravo bio?

Pisac ove izvrsne knjige građi ne pristupa suhoparno. Kopa po arhivima, skuplja činjenice, pa ih onda izlaže u romansiranom obliku. Na taj način čitatelj lakše uranja u golemu građu i shvaća odnose među mnoštvom likova.

Staljin se rodio u Gruziji. Majka mu je bila Jekaterine »Keke« Geladze Džugašvili. Tko je bio otac, malo je to teže reći. Pripisivan je nekolicini njih, da bi se na kraju ustalilo da je to majčin muž Visarion »Beso« Džugašvili, postolar i velika pijandura. A njemu je pravo ima bilo Josif Visarionovič Džugašvili, još zvan »Soso« i »Koba«. Imao je još nadimaka i krivih imena, ali su mu nabrojani najdraži. Ova zbrka s podrijetlom i imenima pratila je Staljina čitav život i još nije razriješena.

Pijani Beso često je bio nasilan, a majka Keke uvijek je nastojala zaštititi svog Josifa. Sanjala je da jednoga dana postane episkop. Zahvaljujući svojim zaštitnicima, najvjerojatnije ljubavnicima, uspjela ga je upisati u tifliško sjemenište. Nitko sretniji od nje, a prilično se sretnim pokazivao i sam Josif. Budući da je bio prirodno nadaren, odgovaralo mu je školovanje. Čak se isticao pobožnošću. Međutim, nije ga to sve skupa dugo držalo. Povezao se sa sjemenišnim ološem i počeo sanjati o revoluciji. Postaje i bezbožnikom. Kad su nakon niza godina razmatrali utjecaj tog sjemeništa na Staljina, primijetili su da je ono odgojilo najzadrtije komunističke revolucionare toga vremena. Teško je, naravno, odgovoriti zbog čega je to bilo tako.

Buntovnog Josifa, kao i nekolicinu drugih, jednoga su dana izbacili iz sjemeništa. Tako počinje život revolucionara što se prozvao Staljinom. Što milom što silom putuje širokim prostranstvima Gruzije i Rusije. Svakim danom sve više i više uranja u revolucionarni život koji je tada bio pomalo i u modi. Čak ga podupiru neki dobrostojeći staleži. Car nastoji suzbiti takve pokrete u društvenom tkivu pa između ostaloga osniva tajnu službu Orhana koja je zadala mnogo jada nadobudnim revolucionarima. Staljina su čak optužili da je bio njezin dvostruki agent. Ta glasina još do danas nije razriješena. Neki opipljiviji dokazi istina nisu pronađeni, pa ni onda kad je to pokušao svemoćni NKVD.

Kamo god je prolazio, Staljin je iza sebe ostavljao ljubavnice, djecu i žrtve. Nije mario za njih, njemu je sve to bilo potrošna roba. Ujedinivši u sebi crte intelektualca, što mu je omogućilo sjemenište, i zločinca, na što su ga poticale komunističke ideje, bio je predodređen za visoke partijske položaje.

Prije nego što je postao poznat po svojim nedjelima sunarodnjaci su se budućem Staljinu divili kao pjesniku. Treba priznati da je bio nadaren i kamo sreće da je ostao samo pjesnikom. Ali on je išao prema komunističkim visinama. Sanjao je povezati se s revolucionarnim genijem, Lenjinom. Dokazivao mu se tako što je osnovao razbojničku bandu i za potrebe partije pljačkao banke, reketario i ubijao. Lenjin je bio sve više i više očaran. Susreli su se jednoga dana i nastavili zajednički posao. A on je bio krvav do srži. Tako Lenjin piše jednom svom poznaniku: »Sve ćemo uništiti. Zar se ne sjećaš što je rekao Pisarev: "Uništi, dotuci sve, udri i uništi! Sve što je uništeno jest smeće i nema pravo na život! Dobro je samo ono što ostane na životu." Lenjin je u bilješkama koje je ispisivao rukom tražio da se strijeljaju, ubiju, objese svi "krvopije... pauci... pijavice". Pitao je: "Kako možeš provesti revoluciju bez streljačkih odreda?" (str. 390. – 391.)

Prekretnica u Staljinovu, Lenjinovu i životu Trockog, kojeg je Lenjin posebno cijenio, dogodila se 1917. Nastala je opjevana Oktobarska revolucija. Ali ona nije bila tako slavna kako to komunisti vole reći. Sve je išlo traljavo i malo je nedostajalo da završi kao obični ćorak. Lenjina su dovezli oklopljenim vlakom iz Švicarske, podrazumijeva se oni kojima je odgovarala njegova razbojnička rabota, Staljin, sada već cijenjeni član partije, sa svojom razbojničkom družinom radovao se kao dijete iako mu stvari nisu išle predviđenim tijekom. Traljavošću carske vlasti povijest je, nažalost, krenula u krivom smjeru. Put prema vrhu Staljinu se još brže počeo otvarati.

Pisac se uistinu potrudio zaroniti u mračne tajne sustava koji je odnio na stotine milijuna ljudskih života. Nije stoga čudno da je ovaj životopis preveden na desetine jezika. Nekoliko stranica u epilogu Simon Sebag Montefiore posvećuje i ostarjelom Staljinu. Time nam poručuje kako je sve prolazno na ovoj zemlji, jedino što vrijedi jest dobro koje čovjek iza sebe ostavlja. Znamo što su ostavili Staljin i njegovi.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 4. travnja 2011.; hrsvijet.net, 4. travnja 2011.

Osobno