Print Friendly, PDF & Email

Webster G. Tarpley, Protiv oligarhije, Eneagram, Zagreb, 2007.

O ovoj knjizi slučajno saznah, i to 4 godine nakon njezina objavljivanja. Kratko je prelistavši zaključih da je zavrijedila da se osvrnem na nju.

Ovdje se ustvari radi o knjizi ključu za spoznavanje zapadne povijesti još tamo od Srednjeg vijeka. U središtu je Venecija i njezina oligarhija, kao pravi udruženi zločinački pothvat. Kad su zapuhali nepovoljni povijesni vjetrovi, zavjetrina je pronađena u Velikoj Britaniji. I tako do danas.

Venecijanska stvarnost počivala je na činjenici da elita, koju čini deset do petnaest obitelji od njih stotinu pedeset, vlada nad drugima i to željeznom rukom. U trinaestom stoljeću, Venecija, čiji broj stanovnika nije prelazio stotinjak tisuća, uspjela se uzdići na položaj velike svjetske sile. Zadržala ga je sve do Westfalskoga mira 1648. To je mogla zahvaliti razvijenom sustavu veleposlanstava, tuzemnom i inozemnom uhodništvu te s njim povezanih pothvata.

Tijekom posljednjih 2500 godina oligarhe se uglavnom moglo prepoznati po zauzimanju za Aristotelove filozofske spise, dočim su odbacivali Platonovu epistemologiju. Voljeli su i vole Aristotela zbog toga što je ustvrdio da je ropstvo kao institucija nužno. Neki su rođeni da vladaju, a drugi da se nad njima vlada. Uz to Aristotel svodi ljudsku spoznaju na najgrublju osjetilnu izvjesnost i percepciju »činjenica«. Na taj način Aristotelov formalizam ubija ljudsku kreativnost i stoga predstavlja apsolutno zlo. Oligarsi su sve to oblikovali u gledište da su ljudska bića isto što i životinje.

Ono što je uzdiglo Veneciju jest trgovina između Istoka i Zapada te strateška doktrina »urušavanja imperija«. Pritom im ništa nije bilo sveto. Sklapali su saveze sa svima koji su im mogli biti od kakve koristi. Učinili su to i s Turcima u jeku njihova nadiranja prema Zapadu. Svejedno im je bilo tko će pobijediti, važno je samo da su oni na pravoj strani. Sudjelujući u križarskim vojnama za velike novce na putu prema Svetoj zemlji opljačkali su i Zadar i Konstantinopol. Parazitirali su jednostavno na urušavanju društva oko sebe. Neprestano su to urušavanje nastojali organizirati, što je ponekada trajalo i dulji niz godina. Da je pobjednik na vrhuncu svoje moći ne bi smrvio, Venecija ga je nastojala izmanipulirati do samodestrukcije i još k tome za svoj probitak.

Danas je tipičan primjer venecijanskog shvaćanja britanska kraljevska obitelj, britanski Gornji dom i britanska aristokracija. Oni drže da imaju Bogom dano pravo vladati kao anglosaksonska rasa gospodara. Zbog toga insistiraju na jednom svjetskom sustavu i na nekom obliku organiziranog kaosa. Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, današnja trvenja, da spomenem samo ove događaje, zoran su primjer koji su plodovi takvih načela. Londonski City smislio je i ostvario financijski rat 1929. i 1931. - 1933. Lako je iz toga zaključiti da i ovu trenutnu recesiju možemo njima zahvaliti.

Temelj venecijanskog bogatstva bilo je obiteljsko bogatstvo. Da se prilikom ženidaba i udaja ne bi rasipalo, podupirali su homoseksualizam i lezbijstvo. Ako nisu mogli javno, a onda su tajno prakticirali razne kultove starodrevnog Istoka, poglavito babilonske. Kao da su preslikana današnja vremena u britanskoj izvedbi.

Jednu od najvećih prijetnji Venecijanci su prepoznali u talijanskoj renesansi koje je možda bila najveće izlijevanje ljudskog stvaralaštva u povijesti. Prikupili su sve svoje snage da bi u tome uspjeli. Na žalost to se i dogodilo. Počinje razdoblje tzv. slobodnog mišljenja, prosvjetiteljstva i onoga što nas danas nemilosrdno zapljuskuje. Stvara se novi svjetski poredak.

Knjiga koju čitamo ustvari je sastavljena od piščevih eseja i predavanja. Zbog toga se nekada ponavlja i treba malo više vremena uhvatiti sržnu misao njegova razmišljanja. Međutim, isplati se. Ovo je djelo koje puno toga rasvjetljuje.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 2. svibnja 2011.; hrsvijet.net, 2. svibnja 2011.

Osobno