Vanda Babić, Crta na dlanu, Skaner studio – Centar za kulturu, Zagreb – Tivat, 2019.

Život je neuhvatljiv poput divlje planinske rijeke, ali možeš mu u mislima, u srcu, riječima zapisati odabrane trenutke te ih nositi sa sobom kamo god pošao. I poslije odgonetaš njihov smisao: jesu li vrijedili, jesu li nas opustošili ili obogatili? Mogu to biti trenutci ljubavi, molitve, obrane svoga doma, zavičaja, trenutci suodnosa s drugim ljudima, trenutci samoponiranja.

Sve to možemo lijepo pratiti u ovoj zbirci Vande Babić. Stihovima slika jedan život koji prolazi, svoj, a koji je tako često sličan našemu. Dimitrije i Jagoda Popović, pak, bojom slikaju to što je ona izrekla riječima. I tako se dvije stvarnosti, riječ i oblik, spajaju u jedno, knjigu koju otvaramo i u koju svojim duhom uranjamo. Babićka bi rekla da odgonetamo svoju crtu na dlanu. Svejedno, važno da kušamo spoznati stvarnost. Bože moj, dan ovaj/ sjedi mi u duši i plače./ Osjećam slabost ljudskog/ postojanja/ i tako sam sretna/ što poznam Tvoj glas./ Bože moj, dan ovaj/ učini mi sretnim/ nek snaga teče mojim venama,/ nek moje misli budu/ ljubav i mir./ A ruke?/ Tvoj akvarel. (Akvarel)

Nije do ovoga lako doći. Više je lica u nama. Vanda Babić ih navodi tri (Ti to znaš). Jedno je ono kad si odlučno spreman, drugo kada si bezglavo razuzdan, treće kad si izmučen i sretan jer voliš. I naravno, svako bi od tih lica htjelo biti glavno, a to opet naravno nije moguće. Što ti onda preostane? Svoje mrvice skupljati u pretince i tamo ih pomno raspoređivati. Nakon toga možeš reći da si naslikao dosta svoje slike, samo ti još neki dijelovi nedostaju. Oni će opet uvijek izmicati i tako će naši pokreti trajati sve dok se ne smire u vječnosti. A Vanda Babić ih je u ovoj zbirci pjesama navela 4, kao cikluse, uredno ih označivši rednim brojevima. Stoje tamo i pitaju nas što mislimo?

Onaj posljednji ciklus, ili pretinac, nosi naslov Ti, ja i oci naši. Naizgled kao da nam je sve jasno. A nije. Navela je naša pjesnikinja tu i Boku, i Lovćen, i..., ali i Sarajevo kamo su je puti nosili. Iz ovoga ciklusa moramo se nakratko prebaciti u onaj treći, do njegove prve pjesme Moj otac. Kada nju pročitamo, vjerujem da ćemo puno lakše shvatiti sve ostale pjesme u zbirci. Evo samo posljednje strofe, a mi pročitajmo ostalo: Moj otac danas spava na Lovrincu. Mirno./ Ja nosim Gospinu medalju u džepu i djetinjstvo/ ispod pazuha kao knjigu bez početka./ Moj otac nije stigao naći sebe.

S ovom zbirkom putujemo kroz prostor i vrijeme, ali i kroz predjele svoje duše. Život te baca tamo i ovamo, a ti se trebaš snaći i naći. Je li to moguće? Ima Vanda Babić na to odgovore u ovoj zanimljivoj, obogaćujućoj zbirci pjesama suvremenog hrvatskog pjesništva.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 29. siječnja 2020.