Ljubo Krmek, Zadom, DHK HB – Matica hrvatska, Mostar – Stolac, 2015.

Ljubo Krmek već se dobro udomaćio u hrvatskoj književnosti i nije ga potrebno posebno predstavljati. To dokazuje i ovo njegovo najnovije djelo.

U svom prepoznatljivom stilu Krmek se opet poigrao riječima. Stvara nove, želeći doseći dubinu stvari o kojima govori. Površan čitatelj ne će odmah neke dokučiti. Možda je tako i bolje. Zbog čega čitati pjesme ako ne ćeš dopustiti sebi da ti one nešto kažu.

Zajedničko svim donesenim pjesmama jest da odišu dolinom Neretve, južnom Hrvatskom u svoj njezinoj opojnosti. Doimaju se poput naranača iz našega djetinjstva koje su stizale preko žuljevitih očevih ruku. Vagnuo bi duhan i mogao je svojima priskrbiti barem taj kilogram voća.

Očito je, dakle, da nam pred očima nije dokona lirika. Zguslo se vrijeme, zgusla se povijest. Pjesnik osjeća bilo svoga puka, bilo svoga životnog usuda i nastoji u svemu pronaći slobodu, onu slobodu koju nam je svakom ponaosob Bog dao jednoga dana. Pati kada svega toga nema te hrabri i sebe i druge da će se sve promijeniti ako budemo svoji. Naravno, daleko je to od nekih naših, ako su naši, umišljenih pjesnika koji se opijaju kozmopolitizmom. Htjeli bi biti svačiji, a ne znaju biti ni svoji. Krmek izbjegava taj put i svojim pjesmama navješćuje vrijeme u kojem ćemo se svjesno boriti za svoje bolje sutra.

Pjesma Zadom, po kojoj je knjiga dobila ime, nekome može zazvučati i kao provokacija. Znamo već kakve se bitke u posljednje vrijeme vode oko starog hrvatskog pozdrava »Za dom spremni«. Krmek onima koji ne razumiju pokušava na pjesnički način objasniti da zaista za dom treba uvijek biti spreman, jer bez doma zapravo si nitko i ništa. Valjda će uspjeti shvatiti.

Vesele pjesnici poput Krmeka. Donose uzbudljivost traganja za čistoćom pjesništva. Neka mu pero i dalje bude oštro i blago, kao i do sada.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 25. siječnja 2017.; hrsvijet.net, 22. siječnja 2017.